Na uzavrelom asfaltu u dubrovačkom primorju, vozeći se između Stona i Slanoga, vozači su se , iznenađeni, u nedoumici, zaustavljali, gledali, ljutili se ne vjerujući svojim očima . Na cesti se , s kraja na kraj, šetkao , a tko bi drugi nego- zlatni čagalj, u strahu mjerkajući svaki automobil , koji bi, malo prikočio, a potom, klada bi se vozač uvjerio da je „na cesti neka životinja“- nastavio svoj put . Kao da se nije ništa čudnovato dogodilo.
Za vozače, možda i nije, jer je sve više i češće na ovoj prometnici susret sa životinjama redovita stvar. Za njih je sigurno susret s divljom životinjom gotovo pa normalna, svakidašnja pojava, kada jurcaju cestom uz obalu prema jugu ili, obrnuto, prema Pločama.
No, za lovce , napose poznavatelje zlatnog čaglja u naravi, pogotovo sa Korčule i Pelješca, neočekivana pojava te zvijeri „nit je lisica nit vuk „, izazvala je nekidan pravu poplava raznih komentara.
Očito preplašen, iznenađen , čagalj se čas kretao sredinom, ceste, čas se opet povukao u obližnje grmlje, a kada je osjetio da mu buka automobila ne dopire do ušiju- junački je prešao cestu. Još se neko vrijeme osvrtao za sobom, lijevo-desno, onda se odjednom izgubio u gustišu na suprotnoj strani prometnice, pobjegavši i sakrivši se negdje u gustom grmlju !
Čagalj je nesumnjivo dolutao sa Pelješca. Kao i nekada davno, kada se povijest ponovila. A na Pelješac je dospio sa Korčule, doduše, ne sada, nego otprije desetak i više godina. Još prije dva-tri desetljeća, kada je sa ovog južnodalmatinskog otoka potpuno nestao u epidemiji pasje bolesti lišmanioze.
Sa psima, napose lovačkim, sa Korčule je nestao i omraženi čagalj.
Dugo vremena držao se Pelješca. Pogotovu kada gradske vlasti Trpnja još nisu bile sanirale otvoreni deponij gradskog otpada. No, kada je deponij gradskog otpada saniran- čagalj se počeo povlačiti iskonskim stazama u smjeru Stona.
I kao da mu je Pelješac postao pretijesan za njegove dnevne , noćne gozbe.
Područje od Stona do Slanoga tijekom vremena postao je putni koridor kojim su se kretali čagljevi sa Pelješca u smjeru kopna i dalje Bosne i Hercegovine.
Prve obavijesti o pravoj invaziji čagljeva sa Pelješca i to upravo preko Stona, zabilježio je izvjesni Marquis Luko Bona 29. kolovoza 1906. godine ,pišući o tome istraživaču Camillu Morganu– dakle pred oko 120 godina – izvješćujući čuvenog putopisca s kako su „veliki čopori čagljeva preko njegovih posjeda kod Imotice, općina Ston , prešli u hercegovački litoral kod Neuma. Na osnovu lokalnih izvida utvrđeno je da su čagljevi, prebacivši se na kopno, pošli iz Neuma u smjeru unutrašnjosti preko Moševića do hercegovačkog planinskog otoka Žabe, gdje su među stjenovitim klancima našli trajno sklonište i tu se zadržali kao trajna divljač“.
Stalne migracije koristile su „stazu izravno iz Slanoga preko planina do Zavale, a zatim su s raspršili po planinama Tmor, Gradac, Klisura i Brekovac, koje su se uzdizale iza Zavale i dalje od nje“.
Putopisac Camillo Morgan zabilježio je da su sve imigracije čagljeva u Hercegovinu dolazile iz okruga Ston , „gdje je trenutačno najviše zlatnih čagljeva u Dalmaciji. Mali rođak vuka tek nekoliko posljednjih godina nastanjuje u stotinama „glava“ planine i klance, da bi mnogo prije, do 1906. godine – bio mnogobrojniji na zapadnom dijelu Orebića“.
Frapantna je istina, da se danas zlatni čagalj kreće još uvijek uhodanim planinskim stazama, kao i pred kojih 100 godina, kada je započela njegova masovnija migracija sa Pelješca na kopno dubrovačkog primorja, a odatle dalje prema unutrašnjosti Bosne i Hercegovine.
Najsvježiji je primjer upravo zlatni čagalj i njegovo ponašanje sa početka ove priče koji se je zaputio na dugačak , putovanje puno neizvjesnosti – sa Pelješca prema upitnoj sigurnosti kopna.
Dvije godine prije zapisa Marquisa Luke Bone (11. ožujka 1904. ) Korčulu i Pelješac posjetila je znanstvena austrougarska ekspedicija sa ciljem istraživanja zlatnog čaglja . U ekspedicji su bili čuveni putopisac i lovac Camillo Morgan, slikar Leopold Schaus , poznat po izvornom crtežu korčulanskog čaglja nalik vuku i knez Odescalchi ( Odeskalki),potomak ugledna talijanske obitelji, vlasnik Bracciana i Srijema.
Ekspedicija je zabilježila ogromnu populaciji čagljeva, a slikar Schaus nacrtao je čaglja u prirodnoj veličini , baš onako kako ga je on vidio svojim očima , „kao veliku, tustu zvijer nalik vuku“.
InfoCAP
Potpis pod slike :
Čagalj sa Pelješca krenuo je na dug, neizvjestan put, „sudarajući“ se sa na vrućoj prometnici sa jurećim automobilima- sve je ostalo isto kao i pred 100 godina, sa razlikom što onda nije bilo „susreta“ sa automobilima
Crtež korčulanskog čaglja iz pera austrijskog slikara Leopolda Schausa ulijevao je , doista, strah i trepet među mještanima , kao „krvoločni otočni vuk „
