ZAŠTO SE BJEŽI OD ISTINE

ZVIJER OSUĐENA NA ŽIVOT  

Risa jedino može spasiti bogat jelovnik,a ne introdukcija

U emisiji „Hrvatska uživo“ (19. srpnja ) rečeno je da je u tijeku izrada Međunarodnog  projekta za revitalizaciju risa, kojega bi financirala Europska unija. Nositelj projekta bila bi  Slovenija, a sudjelovale bi još  Italija, Slovačka, Hrvatska i Rumunjska. Nismo sigurni da li je rečeno da bi se tim projektom unijelo 14 pari ili jedinki, a u Hrvatsku bi se unijela 4 para ili jedinke do 2024. godine.U tijeku emisije niti jednom riječi nije spomenuto unošenje „hrane“, odnosno  plijena – divljači –  za udomljenog risa.

Zbog čega se barata sa neistinom  da je parenje u srodstvu jedini razlog za smanjenje brojnog stanja risa u našim lovištima, postavlja se pitanje nakon što su mnogi lovci,ali i lovni stručnjaci  pomno pratili ovu emisiju i koji o svemu imaju drugačije mišljenje i stav na osnovu iskustvenih podataka i činjenica .

 NAŠ RIS JE IZ KOČEVSKOG ROGA

Da se podsjetimo, iz Karpata (Slovačka) 1973. godine tri para risa ispuštena su u Kočevski rog u Sloveniji. Na prvoj godini nakon ispuštanja stradala je jedna ženka. Praktično, od dva para ovaj se ris proširio za deset godina iz Kočevja preko Gorskog Kotara, Velike i Male Kapele, Velebita, Ličkog sredogorja, Plješivice do kanjona Une.

Da ima genetske podudarnosti je sigurno, jer su i uhvaćeni risovi dijelovi familije (brat i sestra, majka i sin). To najbolje znaju oni koji su ih ulovili. Kako to da im nije tada smetalo parenje u srodstvu, kada su se tako brzo širili od mjesta ispuštanja.

Plijen je bio lako uhvatljiv, a i bilo ga je u izobilju. Ris se iz Kočevskog roga nije širio prema  Alpama, a i  onaj unešen u Alpe je istrijebljen. Pitamo se, kako to da se od dva para proširio, a sada se ne može širiti od 20 do 30 parova, koliko ih po procjeni ima u Hrvatskoj. Razlog je jednostavan :  Nema plijena! Ukoliko ovaj projekt ne sadržava unošenje dodatnog plijena, onda Hrvatska stvarno nema razloga da u njemu sudjeluje.

ZAŠTITA U NACIONALNIM PARKOVIMA

Ovaj projekt se trebao odnositi na Alpe, a u projektu trebaju sudjelovati Slovenija, Austrija, Italija, Švicarska i Njemačka. Kod nas će sigurno doći iz Slovenije, bez obzira na žilet-žicu, toliko da osvježe krv, ako je svoju glavu ris ne ostavi na žici.

Već smo ranije navodili  da treba skinuti zaštitu sa risa i uvrstiti ga u lovnu divljač. Te da je dovoljna zaštita u nacionalnim parkovima Risnjak, Plitvička jezera, Sjeverni Velebit, Paklenica i Krka.

Nastupila je oštra reakcija iz Veterinarskog fakulteta „tko to radi o glavi risa“. Ali, unatoč svemu, danas je ris dotrčao do obale Neretve , pa je stigao i na poluotok Pelješac!

Kako to da mu nije dovoljna zaštita u nacionalnim parkovima? Kada se u zemljama gdje je izvršena reintrodukcija susreću sa problemom porasta dvopapkara, jer im čine štete na flori.

Istraživajući populaciju risa u Italiji, Raffaello Giannini  naveo je kako su „velike površine nacionalnih parkova i zaštićenih površina, gdje je zabranjena lovna aktivnost, omogućile  naglo povećanje brojnog stanja divljih svinja, srneće divljači, jelena lopatara, muflona i običnog jelena“ (Šum. List, 7-8/2010).

 BIOKOVU PRIJETI OPASNOST

Umberto Zamboni iznosi da je divokoza (Rupicara rupicara) životinja planinskih čistina i stjenovitih padina na gornjoj granici šumske vegetacije. Povećanjem populacije evidentirano je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća širenje ove divljači u niže šumske predjele. U Južnom Tirolu i u provinciji Trento, gdje je u posljednjih dvadeset godina odstrel povećan sa 600 na 3000 grla. Da se divokoza širi na staništa srneće i jelenske divljači, navodi da je još naglašenije širenje u njemačkom dijelu Tirola. Divokoze su, kao i ostali dvopapkari, vrsta u porastu brojnog stanja na području Alpa. Brojno stanje povećalo se od 80.000 na 140.000 jedinki (podaci INFS 2000). U provinciji Trento u posljednjih 40 godina populacija je od 3.000 povećana na 25.000 jedinki. Autor navodi kako bi trebalo koristiti iskustva Bavarske i Austrije za divokoze koje žive u šumi, gdje se često provodi radikalan odstrel, bez obzira na spol i starosnu strukturu (Šum. list 7-8, 2009).

Kako to da u našim nacionalnim parkovima nema porasta brojnog stanja dvopapkara- postavlja se otvoreno pitanje. Divokoza na Risnjaku i Sjevernom Velebitu jedva da se održava, a o rastu populacije nema ni govora.

Uspješan rast populacije na Biokovu sada već opada kada je stigao tamo vuk, a sigurno će biti desetkovana dolaskom risa. Ovakvom zaštitom kakva se sada vodi kod nas, nestankom divljači nestati će i ris.

GDJE NEMA DIVLJAČI , NEMA NI RISA

U planu upravljanja risom u RH 2010. – 2015. ističu da je pad brojnosti dvopapkara, poglavito srneće divljači, kao glavni izvor hrane risa, jedan od najvažnijih razloga koji dovode do nestanka risa. Mi bismo dodali – poslije svega rečenog –  dodao  je to i jedini razlog smanjenja njegove populacije.

Često se čuje i na okruglim stolovima kad se raspravlja o toj karizmatičnoj zvijeri, kako treba povećati populacije divljači koja služi za prehranu zaštićenim vrstama. Međutim, nikada nitko ne predlaže rješenja kako doći do tolikog broja jedinki za prehranu risa. Ako tome dodamo vuka, medvjeda, surog orla, bjeloglavog supa, gavrana, lisicu, čaglja, pa i druge predatore, onda se čini da osigurati svima prehranu u mesu je nemoguća misija. Kako to da Plan upravljanja risom nije predvidio i usmjerio novčana sredstva za povećanje broja plijena…

Predlažemo da se na našu velebnu planinu Velebit, koja je sada pusta, pokrene akcija nabave i ispuštanja divokoza. U području Alpa u stalnom su porastu dvopapkari gdje uveliko ugrožavaju i obnovu šuma. U šumskim predjelima gdje se sve više nastanjuju divokoze, često se provodi radikalni odstrel, bez obzira na spol i starosnu strukturu, kako bi se smanjila populacija. Tamo nema ni vuka ni risa. Kod nas je obratno, porast je predatora, a smanjenje dvopapkara.

Nestankom divljači nestati će i risa, ma koliko god ga ispustili u prirodu. Nismo protiv projekta,ali jednako tako osigurajmo  sredstva za proširenje plijena, pa će se ris oporaviti i bez unošenja .

Đuro Sovilj, dipl. ing. šumarstva

( Preuzeto iz Dobre kobi, broj 191 / kolovoz 2017. )

GDJE JE NESTALO LOVSTVO?

GDJE JE NESTALO LOVSTVO

Očekujemo povratak časti i ugleda plemenite uloge hrvatskih lovaca

Još sam uvijek ponosan što sam svojevremeno potaknuo, a potom i aktivno sudjelovao u promjeni naziva Zakona o lovu u Zakon o lovstvu.Bilo je razvidno da spomenuti Zakon svojim pristupom i tretiranom tematikom značajno premašuje sam lov. S njime je,naime, oduvijek bilo regulirano ukupno lovstvo. A lovstvo je mnogo šira i kompleksnija aktivnost, a da bi ju se poistovjetilo s lovom. Iako vrlo značajan, lov je samo jedan od segmenata, kamenčića u mozaiku ukupnog lovstva.

Ta, običnom promatraču ne bitna promjena naziva Zakona,značajno je utjecala i na sveukupnu percepciju lovca. Od uglavnom „ ubojice životinja“, kao što su nas predstavljali zeleni i kojekakvi drugi pokreti za zaštitu životinja, lovac je tijekom vremena  prelazio u osmišljenog aktera lovnog gospodarenja tj. lovstva.Uglavnom zbog neznanja i neupućenosti protivnika lova i dalje mu se je mnogo toga predbacivalo, ali su objektivni argumenti bili na njegovoj strani. Objektivni argumenti njegove aktivnosti mogli su se iščitavati i iz Zakona. Urbanizacija i razvoj novih modernih znanstvenih spoznaja razvili su nova poimanja o do tada sasvim nepoznatim vrijednostima.

VALORIZACIJA LOVCA

Osmišljavanje lovstva kao aktivnosti s ciljem skrbi nad dijelom divljih životinja i njihovim staništem značajno je doprinijelo i valorizaciji lovca kao organiziranog sudionika lovnog gospodarenja. Sukladno lovstvu lovac više nije tamanitelj divljih životinja već njen hranitelj, čuvar, skrbnik i zaštitnik. U suvremenom lovstvu lovac je jedini ovlašten da divljoj životinji zakonito oduzme život i to kao dio zadatka/obveze koju odrađuje sukladno stručnim podlogama i osmišljenom gospodarenju.U današnjem svijetu elektronike, betona, asfalta, metala i plastike preostali živi svijet koji nas okružuje pobuđuje dodatni javni senzibilitet. Flora i fauna su izdignute na pijedestal čežnje i gotovo zadnjeg preostalog uporišta opstojnosti cijeloga svijeta. Dakako, da se takav pristup poput noćne more nadvio i nad brojne gospodarske grane čiji predmet zanimacije su primarno životinje, a potom sve češće i biljke. Općenito se dovodi u pitanje gotovo cijelo biotehničko znanstveno područje, a koje podrazumijeva i poljoprivredu i šumarstvo i prehrambenu biotehnologiju. U tom kolopletu promišljanja naročiti pritisak usmjeren je na uzgoj životinja i njihovo usmrćivanje.

Budući se jesti mora, trenutno je, uz zadovoljavanje sve kompleksnijih pa stoga i skupljih uvjeta (dobrobit životinja), uzgoj životinja za hranu još uvijek moguć.

PREDRASUDE IZ NEZNANJA

Uzgoj životinja za neke druge namjene (krzno) uglavnom je zabranjen (pravo životinja).Dakako da je uz naznačene pretpostavke i lov (odstrjel) divljih životinja (divljači) izdvojen kao vrlo istaknuti kamen spoticanja. Pri tome je neupitno da su brojne predrasude proizašle iz neznanja i volontersko tendencioznih prezentacija u sve brojnijim izvorima i metodama informiranja dodatni teret objektivnog i racionalnog promišljanja. A tamo gdje počinje utopija, racionalnost prestaje. Tamo gdje imaginacija utopije nadvlada struku i znanost, počinje nered. Upravo stoga je neophodan znatno suptilniji pristup u argumentiranom tumačenju pojedinih, u medijski izmanipuliranoj javnosti, osuđivanih mjera gospodarenja s ciljem očuvanja i zaštite preostalog živog svijeta koji nas okružuje.

Pri tome je sasvim neupitno da je održavanje brojnog stanja određenih populacija u gospodarski određenoj gustoći, a uz stalno pračenje njenih bioloških kolebanja, jedna od značajnijih mjera. A održavanje brojnog stanja podrazumijeva i uklanjanje prekobrojnih tj. onih koji svojim prisustvom ugrožavaju opstanak većine.

INTERESNA PROMIŠLJANJA

Tako to nalažu struka i znanost, a kojoj su, osim utopijsko filozofskih, gotovo jednaki neprijatelj i lobirano usko interesna promišljanja. Takva promišljanja uobičajena su u društvima s iskrivljenom hijerarhijom odlučivanja, a što je refleksija društveno političkih, socijalnih i ekonomskih mogućnosti.

Prijedlog novog Zakona o lovstvu samo je dodatna kap koja će već prepunu čašu potpuno preliti. U njemu je lovstvo dodatno marginalizirano uz neobjektivne i vrlo uskogrudne ustupke, a koji su samo forma bez pravog sadržaja. Stoga i priča s početka teksta ukazuje na svu zabludu, prolaznost i kratkotrajnost osobnog ponosa.  Ostalo je vjerovati da “stalna na tom svijetu samo mijena jest” i da će neke nove generacije barem pokušati vratiti čast i ponos plemenitoj ulozi lovca koji se primarno brine, čuva i nadzire naše nacionalno dobro.

Kada je potrebno, dakako, i s lovačkim oružjem u rukama.

Dr. Roman Safner

( Preuzeto iz Dobre kobi broj 191 / kolovoz  )

x

Koristimo kolačiće kako bismo vam pružili najbolje online iskustvo. Suglasni ste prihvatiti upotrebu kolačića u skladu s našim pravilima o kolačićima.