Kada kročite na surove, osunčane litice Biokova, među stijenama koje spajaju nebo i more, s malo sreće ugledat ćete njezinu siluetu – balkansku divokozu (Rupicapra rupicapra balcanica). Ova je vrsta istinski dragulj hrvatskih planina, a upravo je Biokovo njezino najvažnije, najstabilnije i najbrojnije utočište u Dalmaciji. Nakon što je početkom 20. stoljeća potpuno nestala s ovih prostora uslijed prekomjernog lova i stočarenja, uspješna reintrodukcija započeta 1964. godine vratila je divokozu tamo gdje prirodno pripada. Danas ova vitalna populacija broji više stotina jedinki. No, dok su nekada najveća prijetnja divokozama bile puške i gubitak staništa, suvremene jedinke suočavaju se s nevidljivim, ali neumoljivim neprijateljem – globalnim zatopljenjem.
Biološki termometar planine
Znanstvenici s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, predvođeni prof. dr. sc. Nikicom Špremom, već godinama intenzivno prate i istražuju biologiju, genetiku i kretanje biokovskih divokoza. Jedno od najfascinantnijih područja tih istraživanja bavi se morfološkim promjenama, točnije – rastom njihovih rogova.
Budući da su divokoze šupljorošci, njihovi rogovi rastu neprekidno tijekom cijelog života. Svaka zima donosi privremeni zastoj u rastu, ostavljajući na rožini duboki prstenasti usjek – godišnji god ili anul. Ti godovi djeluju poput svojevrsne crne kutije; oni su trajan i nepogrešiv zapisnik o klimatskim prilikama, zdravstvenom statusu i količini stresa koju je životinja proživjela u pojedinoj godini.
Toplinski stres i ‘drvenjenje’ paše
Najnovija znanstvena istraživanja koja analiziraju trofejne vrijednosti i prirast rogova kroz desetljeća pokazuju zabrinjavajući trend: ekstremno visoke ljetne temperature izravno smanjuju godišnji prirast rožine, osobito u ključnim prvim godinama života životinje.
Utjecaj klime odvija se kroz dva ključna kanala:
1. Termoregulacijski stres: Pri visokim ljetnim temperaturama na Biokovu, divokoze umjesto ispaše biraju povlačenje u duboku sjenu stijena i škrapa. Smanjuju kretanje i troše goleme količine energije na hlađenje tijela. Ta se energija onda zakida tamo gdje nije nužna za golo preživljavanje – u rastu keratina, odnosno rogova.
2. Gubitak hranjivih tvari: Zbog ranih proljetnih i ljetnih suša, visokoplaninska vegetacija brzo gubi sočnost, prerano ‘drveni’ i gubi proteinsku vrijednost. Bez visokokvalitetne paše u fazi najintenzivnijeg rasta roga, godišnji prirasti postaju uži, plitki i manje izraženi.
Što kažu stručnjaci?
Da klimatske promjene nisu tek daleka teorija, već realnost koja mijenja biologiju krupne divljači, potvrđuje i domaća znanstvena zajednica. U svojim radovima i projektima usmjerenima na praćenje divokoza u uvjetima ekoloških promjena, posebno se naglašava važnost prilagodbe lovnoga gospodarenja.
▪ Promjene u okolišu i klimatske anomalije izravno utječu na kondiciju i fenotip krupnih biljojeda u našim dinarskim staništima. Praćenje populacijskih parametara i morfoloških značajki, poput rasta rogova, ključno je za razumijevanje načina na koji se divljač prilagođava novim ekološkim uvjetima. Lovno gospodarenje u 21. stoljeću više se ne može oslanjati isključivo na povijesne obrasce, već mora biti usko temeljeno na kontinuiranim znanstvenim spoznajama i monitoringu na terenu – ističe profesor Šprem, jedan od vodećih hrvatskih stručnjaka za veliku divljač, u kontekstu modernih izazova i ekoloških pritisaka na staništa divokoza.
Poruka za budućnost
Čarobna planina, koja dijeli Makarsko primorje od Dalmatinske zagore (1.762 m), sa svojim strmim liticama ostaje prirodni laboratorij. Kroz analizu godova na rogovima, znanstvenici i napredni lovci danas mogu ‘pročitati’ povijest biokovske klime točnije nego iz bilo kojeg meteo-izvještaja. Upravo zato, uloga ustanova poput POU ‘Capreolus’ postaje ključna: educirati moderne lovce i lovočuvare da u trofejima ne vide samo estetsku vrijednost ili bodove, već vrijedan ekološki dokument koji nas upozorava na promjene u ekosustavu te obvezuje na odgovorno i održivo upravljanje prirodom.
Mirko Crnčević
Snimio Niko LENDIĆ
