Dok se hrvatsko lovstvo na otocima bori s krutim paragrafima i definicijama ‘alohtonosti’, arheološki nalazi iz Grapčeve i Markove špilje na Hvaru čekaju da netko napokon otvori oči. Akademik Grga Novak (1888.-1978.) još sredinom prošlog stoljeća je iskopao materijalne dokaze koji bi trebali srušiti modernu birokratsku konstrukciju: kosti divljih svinja, rog jelena i ostatke muflona u slojevima neolitika.
Ti nalazi nisu samo ‘muzejski izlošci’. Oni su biološka putovnica koja potvrđuje da su spomenute vrste na našim škojima i u priobalju bile ‘doma’ tisućama godina prije nego što je ijedan moderni zakon napisan. Unatoč tome, danas svjedočimo kako – ista ona divlja svinja koja je u Drveniku na kopnu ‘dragocjena divljač’, nakon samo pet kilometara plivanja do Sućurja na Hvaru postaje ‘invazivna štetočina’ koju treba nemilosrdno istrijebiti.
Ekonomski uzlet i ‘prirodni vatrogasci’
Razmatranje muflona i lopatara u ograđenim lovištima ili na nenaseljenim otocima nije samo pitanje lova, već i gospodarenja resursima. Primjerice, pa čak i kad ne bismo uvažavali arheologiju ne moramo otići dalje od Starog kontinenta da bismo vidjeli kako se tu neke puno razvijenije zemlje od Hrvatske već odavno diče s više od 10 alohtonih vrsta na kojima itekako dobro zarađuju. U Austriji, Češkoj, Slovačkoj, Njemačkoj, pa čak i Mađarskoj mufloni su lovna divljač, a da ne govorimo da tamo u mnogim selima postoji jedna, dvije ili čak tri ograde s raznim životinjskim vrstama, koje im donose itekakvu ekonomsku korist.
Na našem najsunčanijem otoku godinama se govorilo o programu ‘Hrvatskih šuma’ prema kojem je na otočiću Šćedro na 860 hektara površine trebalo stasati uzgojno lovište, svojevrstan repro centar muflona i jelena lopatara kao najisplativije i lovno najatraktivnije divljači. U Lovačkoj udruzi otoka Hvara također se raspravljalo o projektu životinjskog parka na poluotoku Kablu, prostorne veličine oko 600 hektara. Očekivalo se da će na samo ta dva lokaliteta obitavati na stotine grla razne divljači, međutim, po našem starom običaju bile su to tek prazne riječi bačene u vjetar, a da se kojim slučajem i u Lijepoj Našoj ide tim pristupom koristi bi doista mogle biti višestruke:
Safari turizam i prihod udrugama: Aktiviranjem neiskorištenog kapitala lokalna lovačka društva dobila bi priliku za razvoj visokog lovnog turizma. Umjesto da troše energiju na progon ‘ilegalnih’ vrsta, mogli bi upravljati luksuznim safari destinacijama koje privlače goste dubljeg džepa iz cijelog svijeta.
Ključna uloga u protupožarnoj zaštiti: Ovo je argument koji birokracija uporno ignorira. Naši su otoci zbog depopulacije postali ‘tempirane bombe’ zarasle u makiju. Muflon i lopatar su savršeni ‘biološki kosci’. Svojom ispašom čiste neprohodne terene, održavaju protupožarne prosjeke i drže pod kontrolom nisko raslinje koje je glavni energent za katastrofalne požare.
Ekološka ravnoteža bez troška: Tamo gdje država troši milijune na čišćenje koridora, krdo muflona taj posao obavlja besplatno, pretvarajući zapuštenu šikaru u prohodan i siguran prostor.
Drugi uvažavaju povijesni kontinuitet
Mediteranske zemlje poput Grčke ili Italije odavno su shvatile da su njihovi otoci dinamični sustavi. Određene populacije divljači tamo se tretiraju kao kulturna i prirodna baština, upravo na temelju arheoloških veza. Kod njih se ne postavlja pitanje ‘je li to tu bilo 1900. godine’, već se uvažava povijesni kontinuitet. Istodobno nam Brijuni već nam desetljećima pred nosom dokazuju da safari model funkcionira – tamo te životinje nisu štetočine, već elitna atrakcija koja čuva krajobraz.
Zaključak struke, a ne birokracije
Vrijeme je da struka – arheolozi, biolozi i lovno-gospodarski stručnjaci – sjedne za isti stol i prizna realnost koju je Novak odavno iskopao. Moramo prestati bježati od prapovijesnog kontinuiteta. Otoci i kopno trebaju biti izjednačeni. Dopuštenje uzgoja muflona i lopatara u kontroliranim uvjetima na našim škojima nije ‘ugrožavanje prirode’, već povratak prirodnom i povijesnom pravu tih prostora. Mi bismo kroz sustav ograđenih zona (safari model) zasigurno smanjili pritisak na poljoprivredu, a divljač bi nam donosila prihod, a ne štetu u vinogradima i maslinicima.
Istaknimo i to da priroda općenito ne poznaje administrativne granice jedinica lokalne (i regionalne) samouprave, pa je red da ih prestane izmišljati i naše zakonodavstvo. Prestanimo od otoka raditi geta i dopustimo prirodi da ponovno radi za nas – i kao turistički adut i kao najpouzdaniji saveznik u borbi protiv šumskih požara.
InfoCAP Napisao Mirko Crnčević
Grga Novak je polovinom prošlog stoljeća u Grapčevoj špilji pronašao rog jelena (Foto_ Mirko Crnčević), Akademik Grga Novak je u Markovoj špilji pronašao ostatke muflone (Foto_ Vesna Barbarić)
Prospekt kojim se u Starome Gradu – Farosu još 30-tih godina prošlog stoljeća turistima nudio lov na fazane – zašto ne bi i danas barem ‘safari turizam’.
