Žitelji Komiže, posebno lovci kojima je trenutno dosadno, kada miruju puške, pošto „istrče“ svojeg psa, ne preostaje im drugo nego sjediti na šentadi na rivi.
Do određenog vrimena , jer kad sunce upeče, bižu u hlad. A iz tog hlada budne oči sve vide , promatrajući kretanje na rivi…
Riva je, zapravo, ogledalo otočnog života. Na rivi ili preko rive sve se događa, prolaze domaći, turisti, ribari, domaćice sa spizom…
Ovdje je sve događaj. Zagledali se lovci u Zagrepčanke Maju na ljetovanju sa dva hrta . Najprije ćakula, pa pitanje koji su to hrtovi, zašto na Visu sada hrtovi, možda je lovkinja, a kako ne bi pitali, kad ovdašnji lovci love sa seterima i mađarskim vižlama…Jeli lov s njima kod nas zabranjen…Prvi put ih vide !
Držanje i treniranje hrtova nije zabranjeno, ali nije dopušten lov divljači ! Oni služe za sport i rekreaciju, te Maja može sudjelovati s njima na izložbama pasa svih pasmina…
Još se nisu stišala govorkanja oko hrtova, kad eto ti ribara sa ulovom. Iskrcavaju gofove ulovljene na parangal „u letu“, kad su ga spuštali u more, grintaju ljudi kako nema srdele, plave ribe na kojoj je othranjena Komiža. Jata srdela nestala su sa viškog akvatorija, jednostavno- nema je …ribari su koliko-toliko pratili njeno kretanje i zaključili da se povukla prema – Istri. Zašto baš prema Istri, ni oni sami ne znaju!
Za srdelama krenule su tune i gofovi, a kako nema srdela- parangali su ostali prazni.
Tek se „zakači“ po koji gof ili tunj – slučajno…To ti je komiška i viška svakodnevica. Iz dana u dan.
InfoCAP
FOTOGRAFIJE LAĐAN PRVAN
