Iz splitske udruge ‘Sunce’ upravo je stigla njihova objava koja je snažno odjeknula među svima onima što brinu o očuvanju naših prirodnih resursa. Informativni članak studentica Fakulteta znanosti Antonije Tvrdeić, Lucije Amižić i Janice Božić, napisan uz suport stručnog osoblja udruge, donosi priču o projektu FishNoWaste u kojem su ribari prepoznati kao ključni saveznici u čišćenju Jadrana od morskog otpada. Izvlačeći mreže, ribari svakodnevno, uz ribu, iz mora vade tone plastike i izgubljenog ribarskog alata. Oni su shvatili – more ih hrani, more im daje kruh i ako ga sami ne budu čuvali, ostat će bez budućnosti.
Ova hvalevrijedna inicijativa otvara prostor za jednu važnu i nužnu paralelu s drugom velikom skupinom koja dijeli istu sudbinu na kopnu – s lovcima.
Zajednička nit: Život u izravnom dodiru s prirodom
I ribari i lovci imaju povlašten, ali i duboko odgovoran položaj u društvu. I jedni i drugi doslovno žive od prirode i u izravnom su, svakodnevnom dodiru s njom. Priroda im pruža strast, tradiciju, rekreaciju, ali i egzistenciju. Međutim, taj pritisak na staništa ostavlja tragove. Baš kao što ribarski alati mogu nenamjerno oštetiti podmorje, tako i lovačke aktivnosti, ako se provode bez visoke ekološke svijesti, ostavljaju trajne ožiljke u našim šumama i gorama.
Da bismo imali čišći okoliš, lovci moraju preuzeti ulogu ‘zelenih čuvara’ na kopnu, jednako onako kako to ribari čine na moru.
Gdje najčešće griješimo i kako to neposredno ispraviti?
Iako se lovačka društva redovito ističu u hvalevrijednim akcijama čišćenja divljih deponija koje u šume odbacuju nesavjesni građani, lovci moraju najprije pomesti pred svojim pragom. Tri su ključne točke na kojima svaki pojedinac može i mora napraviti neposredan zaokret:
1. Patrone (čahure) ne smiju ostati u šumi: Ispaljena plastična čahura koja ostane na tlu stotinama se godina neće razgraditi. Praksa skupljanja baš svake svoje čahure nakon pucnja i njezino zbrinjavanje u komunalni otpad mora postati refleks svakog pravog lovca. Budućnost donosi i biorazgradive patrone, no dok one ne postanu standard, džep lovačke jakne je jedino ispravno mjesto za ispucanu plastiku.
2. Problem olova i pucanja u stabla: Lovci pucaju prema stablima prateći divljač (bilo na stablu, bilo u preletu ili pretrčavanju), pri čemu balini (olovna sačma) ostaju trajno zabijeni u drvnoj masi. Stručnjaci tvrde da je olovo teški metal koji truje tlo, vodu i ptice koje ga slučajno unesu u organizam. Rješenje po njima leži u potpunom prelasku na netoksičnu sačmu (čelik, bismut, volfram) te strogoj zabrani korištenja živih stabala kao meta za ‘probanje’ oružja i optike.
3. Pravilno postupanje sa životinjskim otpadom: Odbacivanje utroba i biološkog otpada nakon obrade divljači blizu šumskih putova, šetnica ili izvora vode je nedopustivo. Osim što estetski naružuje prostor i širi neugodne mirise, takav otpad privlači predatore i može postati izvor zaraza. Lovačke udruge moraju osigurati propisne, sanitarne lovačke jame ili ugovore s ovlaštenim tvrtkama za odvoz, dok se na nepristupačnim terenima manji otpad mora duboko ukopati i prekriti zemljom.
Bez ekološke etike nema blagoslova
Smatramo da nam je projekt udruge ‘Sunce’ pokazao da bez istinskog interesa, edukacije i uključivanja lokalne zajednice u rješavanje spomenutih problema nema stvarnog napretka. Ribari su se pokrenuli. Vrijeme je da i lovci, kao prirodni saveznici šuma, pokažu istu razinu odgovornosti.
Pravo prvenstva u prirodi nosi i obvezu njezina očuvanja. Budimo oni koji iza sebe ostavljaju čistu šumu, jer samo tako lovačka tradicija može zadržati svoj blagoslov i ponos pred generacijama koje dolaze.
Mirko Crnčević
U našim šumama nažalost vrlo često nailazimo na prizore nelegalnih odlagališta otpada (Foto_ Udruga ‘Sunce’)
