Lov na šumsku šljuku s pravom spada u kraljevski lov. On je , povrh svega, lov vještine, znanja i velikog iskustva. Onaj tko se želi baviti lovom na šljuke mora imati obučenog psa ptičara, izvanrednih osobina, a sam lovac mora biti kondicijono spreman!
U elitno društvo šljukara može ući lovac koji sa dva hica („dupjeta“) ulovi – dvije šljuke koje su poletjele pred njim u suprotnom pravcu. U društvu kompetentnih svjedoka…
Međutim, šljukari često zaboravljaju na jedan vrijedan, stoljećima star lovački običaj : skidanje sa krila odstreljene šljuke tzv. šljukinog pera. Ako raširimo šljukina krila, pored ruba prvog velikog letnog pera nalazi se malo, dugačko svega dva – tri centimetra – slikarsko pero.
Ono je lako prepoznatljivo, šiljasto je, na smeđoj podlozi su uske zastavice prošarane svjetlijim prugama. Pero se uhvati za badrljicu, a potom se snažnim potezom isčupa,s tim da pazimo da ga ne oštetimo.
Ta čvrsta šljukina pera zovu se „slikarska pera“ jer su nekada davno služila slikarima za izvlačenje finih poteza.
Oni su najveći trofej strastvenih lovaca na šljuke.
Lovac koji drži do običaja šljukina slikarska pera ima zadjenuta za šeširom u tekućoj lovnoj godini, a onda ih skida i prišiva uz „šljukarski pojas“. Pojas se sastoji od metra duge zelene svile, 10 cm široke na kojoj su izrezi u koje se prišiju „slikarska pera“.
Nema razloga da lovci na šljuke ne obnove ovaj stari lovački običaj. A da bi osvježili znanje- najbolje je da zavire u najnoviju knjigu Lovačkog učilišta CAPREOLUS- LOVAČKI BONTON, FILOZOFIJA LOVČEVOG KODEKSA.
InfoCAP
