Dok turistička sezona na obali i otocima kuca na vrata, a sunce neumoljivo počinje pržiti krški kamen, u lovištima Dalmacije i primorja odvija se najosjetljiviji ciklus prirode. Vrijeme je to kada utihne jeka lovačkih pogona, a lovci odlažu oružje da bi preuzeli svoju najvažniju ulogu – ulogu brižnih čuvara i uzgajivača. U ovim mjesecima, opstanak divljači izravno ovisi o ljudskoj ruci, mudrom planiranju i tihoj prisutnosti na terenu.
Mir u kolijevci krša: Kako zaštititi novi naraštaj?
Svibanj i lipanj su mjeseci bujanja života. U visokim travama, makiji i skrivenim škrapama, na svijet dolazi podmladak – od lanadi srne obične i jelena lopatara do mladih divljih svinja i jarebica kamenjarki. U ovom razdoblju, primarna obveza svakog lovca je osigurati apsolutni biološki mir. Svako nepotrebno uznemiravanje, bilo od strane ljudi ili pasa bez nadzora, može biti kobno za mlade životinje koje još nemaju razvijen nagon za bijeg.
Naši kačaduri u lovištima sada provode ‘tihi nadzor’. Umjesto lovnih aktivnosti, fokus je na edukaciji lokalnog stanovništva i poljoprivrednika. Poseban naglasak stavljamo na suradnju s ratarima: košnja livada i čišćenje zapuštenih parcela moraju se izvoditi s posebnim oprezom. Savjetuje se košnja od sredine prema rubovima, čime se divljači ostavlja put za spas, dok lovci povremeno izlaze na teren i potiču nejač da se skloni na sigurno. Uklanjanje predatora, osobito podivljalih pasa i mačaka skitnica, u ovom je razdoblju ključna mjera kojom izravno utječemo na preživljavanje podmlatka.
Borba protiv žege: Voda kao jedini spas i sigurnost zajednice
A onda kad ‘uronimo’ u srpanj i kolovoz, najveći neprijatelj divljači na škojima nije puška, nego suša. Ekstremne temperature i tjedni bez kapi kiše pretvaraju lovište u negostoljubivu pustinju. Konkretan rad lovca tada se seli na održavanje pojilišta i lokvi. Čišćenje tradicijskih kamenica, popravak betonskih sakupljača kišnice i dopremanje tisuća litara vode u udaljene cisterne postaju svakodnevica. Bez redovitog punjenja pojilišta, divljač je prisiljena migrirati prema naseljima i obalnom pojasu u potrazi za vlagom, što naravno povećava rizik od naleta vozila, ali i šteta u vrtovima i vinogradima.
Osim brige za opstanak divljači, lovci u ljetnim mjesecima postaju ključni faktor sigurnosti na otocima. Zbog velikog broja turista – planinara, biciklista i avanturista koji istražuju priobalje i škoje – intenzitet lova se drastično smanjuje. Skupni lovovi su strogo zabranjeni, a pojedinačni lov svodi se na nužni minimum radi sprječavanja šteta. Time lovci ne samo da štite živote posjetitelja, već i ugled lovstva kao gospodarske djelatnosti koja poštuje suživot s turizmom. Redovito krčenje (i održavanje) šumskih i protupožarnih putova, koje lovci provode radi pristupa pojilištima, istodobno služi kao prva linija obrane od požara, čuvajući tako cjelokupnu imovinu i prirodu naših otoka.
Lovci – istinski ljubitelji prirode!
Prema tome, biti lovac u primorju i na tim ‘biserima’ prelijepog Jadranskoga mora danas znači biti mnogo više od strijelca. To znači biti onaj koji donosi vodu tamo gdje je sunce sve spržilo, onaj koji osigurava mir u vrijeme kad se rađa život i onaj koji bdije nad sigurnošću svakog putnika namjernika. Naša je misija posve jasna: očuvati biološku raznolikost krša i dokazati da je lovstvo, prije svega, čin ljubavi prema prirodi i odgovornosti prema budućim naraštajima. Jer tek kad utihne puška, istinski se čuje glas prirode.
Za InfoCAP napisao i snimio Mirko Crnčević
A ovo je najgori mogući scenarij u lovištu – spaljena zemlja, a divljač bez hrane i vode (Foto_ Arhivska snimka)
