U zavjetrini moćnog sv. Ilije ,sa najvišim vrhom što dopriješe visoko u nebo (961 metar), Zmijskim brdom , leglu carskih muflona i kobnih poskoka, u pitomoj dolini prostranog Pelješca smjestiše se seoce Gornja Vrućica. Putopisci bi kazali – kao jato trčaka ozeblo na mrzloj zimi!
Svijet Gornje Vrućice je bogat i raznolik. Ovdje život nije štedio malobrojno pučansvo među kojima su uvijek, onda i sada, glavni vinovnici svih značajnijih događaja bili, dakako, neumorni lovci. Sveti Ilija je Pelješanima podario ono što nije nikome : bogata lovišta, snagu i volju da se protive nedaćama, da uzgoje divljač,a oni hrabri imali su čast da suri kamen obrate u savršen , bogat rezervat muflona. Poodavno, Orebićani su ponijeli barjak- uspjeli su dobiti sa Brijuna nekoliko pari divlje ovce . Lijepo su ih primili, uzgojili, brinuli brigu o veličanstvenom stadu, da bi se udomljeni mufloni u tijeku vremena raširili po čitavom poluotoku kao vrijedno nacionalno blago.
Okruženi morem , čuvavi od svemoćnog Ilije gromovnika, krenuli su na put prema sjeveru da bi pohodili i naselili čitav poluotok, na svim njegovim pozicijama, do brda i udolina Gornje Vrućice, Kune…
Stoljeće jednog življenja uz divljač i sa divljači, druženja, izgradnje lovnogospodarskih sadržaja, ali i bespoštedne bitke sa napašću zvanom čagalj- vrijedan je jubilej koje ove godine obilježavaju marni lovci Lovačke udruge Dubrava. Doajeni pelješkog i hrvatskog lovstva, doduše sve malobrojniji rado se prisjećaju davne 1954. godine kad su njihovi stari organizirali lovački bal u domu kulture u Gornjoj Vrućici. Bilo je to doista veličanstveno slavlje za pamćenje- 30 godina postojanja društva.Da ih se sjetimo:Milan Šerković, Ivan Bakalić,Baldo i Davor Jurišić, Baldo Jurišić (Baldić),Baldo Milović,Pero Lozić,Andrija Mihaljević,Visko Tomić te još nekoliko lovaca iz Trpnja i Donje Vrućice.
Društvo je bilo registrirano u Gornjoj Vrućici okupljajući najviše lovaca iz toga mjesta u svoje redove.
Stoji zapisano kako je društvo djelovalo do Drugog svjetskog rata,a kroz rat se nije ugasilo.Završetkom rata odmah je društvo nastavilo s djelovanjem da bi 1954. organizirali,kako rekosmo, veliku proslavu 30. godišnjeg jubileja .To je bila zabava za pamćenje ne samo sela već i za svu okolinu.Dvorana je bila ukrašena crtarijama i karikaturama koje je nacrtao Davor Jurišić, a svirali su domaći samouki harmonikaši valcere,tanga rumbe,polke i ostalo.
Doista, nezaboravno što su pružili tadašnji velikani lovstva.
U povijesnici Vrućice ostalo je zapisano i više doživljaja iz lova na zloglasne čagljeve. Kao da se povijest ponavlja, kao da joj nema kraja ni konca. Priče su svakako veoma zaninmljive.
Tako je zapisano da je 1956. godine izvjesni Mičun Šakić iz Beograda došao loviti čagljeve.Iskrcao se s broda Njegoš iz Splita i navratio u trgovinu na rivi u Trpnju gdje je upoznao Balda Jurišića koji ga je odveo svojoj kući u Gornju Vrućicu kako bi se pripremili za sutrašnji lov .Lov na čaglja je tada bio zanimljiv jer je država plaćala naknadu za svaku odstrijeljenu životinju. Dogodilo se da im varljiva lovačka kob nije bila sklona i prva dva dana nisu u lovištu kod Trpnja i Gornje Vrućice podigli niti jednog čaglja.Treći dan su s leutom Mata Butirića otplovili u pelješku Dubu.Tamo je lov bio uspješan.Odstrijeljena su četiri čaglja .Međutim , nastao je problem jer su prva tri odstrijelili Ivan Bakalić,Davor Jurišić i Milan Šerković. No, gost se nije okušao, nije ga pratila sreća… Međutim, Davor je spasio situaciju – poveo je svog kratkodlakog istarskog goniča, postavio gosta na „pravo“ mjesto i pustio Sinbu … Rezultat se znao za kratko vrijeme.
Visoki gost je odstrijelio pelješkog čaglja po kojega je došao !Tu večer kad su se vratili nitko sretniji od njega, a kako je bio i kinološki sudac na pitanje Balda Jurišića za ocijenu Sinbe njegov odgovor je bio “Nema ocijene za njega”. Tog psa je Baldu i Davoru Jurišiću donio je Božićev otac poznatog alpiniste Stipe Božića.
Negdje šesdesetih godina prof. Petar Matković iz Splita doveo je u Jurišića svoju kolegicu s Veterinarskog fakulteta u Hamburgu u lov na čagljeve,sa ciljem da lešine mora odnijeti u Njemačku.Odstrijeljena su dva čaglja. Jednog je odnijela cijelog a drugog je u G.Vrućici secirala do najsitnijeg detalja. Sve je to smjestila u epruvete,boćice i zadovoljna odnijela u Hamburg.
Društvo je i dalje djelovalo i sedamdesetih godina su se udružili s lovačkim društvom Kune iz Kune .U zajedničkom društvu su ostali do 1996. godine kada se opet rastaju i formiraju svoju današnju udrugu koja broji dvadesetak članova,nažalost sve starijih lovaca . Mladi su se raselili, pa je i udruga ostala bez naraštaja budućnosti.
A divljači ima onoliko koliko stariji uspiju uzgojiti. Naravno, prva je na meti divlja svinja,ali za njen lov u gustišu pelješke džungle treba imati „dobre noge“. A priroda je izdašna, divljač ima sve uvjete za uzgoj, i ljeti i zimi.
Spušte se sa svetog Ilije još uvijek ponekad mufloni. Nekad zapjeva jato kamenjarke , prorijedila se je, fazana ima koliko ga puste,a i zec je postao rijetkost. Čak je i čagljeva manje, što štenećak, što promjenjeni uvjeti življenja, učinili su svoje- lovci kažu da se degenerirao zbog nedostatka obilnije hrane, posebno otkako su sanirani otvoreni deponiji njihova obilnog „švedskog stola“.
Stari lovci žarko žele da se još jednom okupe na velikoj obljetnici- proslavi stoljeća života Lovačke udruge Dubrava, središtu života ovoga dijela Pelješca.Bilo bi im drago kad bi im za ovaj poluotočni jubilej Hrvatski lovački savez dodjelio svoj Zlatni grb, koji bi podsjećao budući naraštaj lovaca da su njihovi očevi i djedovi čuvali i sačuvali, unatoč teškim vremenima, ponosnu slavu pelješkog lovstva.
Specijalno za pou-capreolus. hr napisao Ivo Jurišić
Fotografije su iz arhive Ive Jurišića
