Što je to hrvatski lovački govor ili skraćeno – lovo-govor ?
Stariji lovci, iako ne mnogi, ne znaju , naravno, što se podrazumijeva pod lovo-govorom, kao što mlađi- po lovačkom stažu- nisu spremni naučiti naš lovo-govor, onaj jezik hrvatskih lovaca kojega smo naslijedili i koji je tradicija hrvatskog lovstva.
Dakle, pod hrvatskim lovačkim govorom podrazumijeva se skup izraza, riječi, naziva sa kojim se služe lovci u međusobnom komuniciranju. Po tom i takvom lovo-govoru lovci su postali prepoznatljivi . Lovački govor se lako prepoznaje, on nekom „sa strane“, koji nije lovac, otkriva lice lovca – i po njegovu govoru stječe dojam koliko taj isti lovac doista poznaje lovstvo, lovačke običaje i etiku.
Mlađi lovci bi svakako trebali znati, ili pak pobrinuti se naučiti lovački govoriti. Međutim, možda puno od njih tražimo, jer im, nismo, najprije u lovačkim učilištima, a onda dalje u lovačkim udrugama /društvima- omogućili savladavanje osnove hrvatskog lovačkog govora.
Prvi ,ali ne i jedini udžbenik hrvatskog lovo-govora napisao je poznati Josip Ettinger tiskanjem „Šumarsko-lovačkog leksikona“ 1892. godine. Poslije više od jednog stoljeća, Danijel Popović tikao je 2002. godine „Lovački leksikon“ ,a Davor Martić 2010. godine brošuru „Lovački govor“ kao prilog nekadašnjem lovačkom časopisu „Dobra kob“.
Među lovcima i šumarima koji su sustavno istraživali i zapisivali hrvatske lovačke izraze, pogotovu one „iz naroda, od starih lovaca“, smatraju se Iso Cepelić, dr Milovan Zoričić, Zlatko Turkalj i Miji Mirković.
Svi su se oni zalagali za strogo pridržavanje hrvatskog lovačkog govora, domačih riječi i izraza, umjesto stranih, tuđica , koje su ipak djelomično obilježili naši lovo-govor.
Za zaključiti je – da nam nakon toliko desetljeća ipak treba sastaviti novi udžbenik hrvatskog lovačkog govora, te da se u lovačkim učilištima više posveti pažnje edukaciji polaznika sa akcentom na naš govor.
InfoCAP
