Dva splitska lovačka učilišta „Hubert“ i „Capreolus“, već poduže na lovačkoj sceni, ostati će trajno upisana u povjesnici hrvatskog lovstva zlatnim slovima.
Oba učilišta, svaki na svoj način i u različitim vremenima- ostavila su dubok i neizbrisiv pisani trag na hrvatskoj lovačkoj baštini, te su prepoznati kao zagovornici zaštite i očuvanja divljači i prirode, običaja, vjerovanja , znanja i duhovnog stvaralaštva, sastavnici nacionalnog identiteta.
Zahvaljujući spisateljskom umu, stručnosti i iskustvu u relativno kratko vrijeme autori iz redova predavača / profesora osmislili su i napisali više od 60 uradaka u službi lova i lovstva te zaštiti prirodnog bogatstva.
Njihova autorska djela služe edukaciji kadrova u lovstvu što je doista svojevrsni fenomen u ovoj knjiškoj oblasti- napisati i tiskati toliki broj korisnih uradaka za školovanje kadrova u lovstvu u relativno kratko vrijeme.
Znalci, kažu, da se ovo još nije dogodilo u suvremenoj praksi lovstva općenito ,a pogotovu nije poznato ni još uvijek dostižno u Hrvatskoj.Barem do sada, premda autori vjeruju u budućnost i postizanje rezultata mladih stručnih kadrova sa domaćih (sve)učilišta.
Osim sokolarstva, svojevrsnog umijeća i umjetnosti lova pticama grabljivicama, sa bogatom tradicijom , u neopipljivu, živuću baštinu uvrštena je lovačka literatura među kojom se naglašavaju ljekaruše , što podrazumijeva pripravu raznih prirodnih lijekova kroz povijest od biljaka i trava i dijelova divljači.
Jedna od stručnih radova Učilišta je i zapažena knjiga „Ljekaruše naših starih „,koje se u opisima izravno navode za primjer nematerijalne nacionalne baštine.
Lovačka literatura postala je dio hrvatskog identiteta i vrijednosti, obzirom da se njome čuva i njeguje nacionalno biće. Na taj način lov i lovstvo, osim što su oblik gospodarstva, postaju neopipljiva-nematerijalna kulturna baština.
Generacije lovaca i lovkinja imaju jedinstvenu privilegiju saznati osnove na kojima počiva hrvatsko lovstvo, a to su pravni propisi, mjere uzgoja i zaštite divljači, načini i vrste lova tijekom povijesti, ,alati s kojima se lov lovio, lovački običaji i lovačka etika ( duboko ukorijenjena u sve pore lovstva ), kinologija, lovna balistika.
Pod lovačkom literaturom podrazumijevaju se zapisi o lovu, lovačke priče, stručne knjige, lovački običaji, predaje, te su prepoznati kao dio nematerijalne kulturne baštine povezane sa očuvanjem običaja i tradicije, znanja i vještina.
Kod prvih susreta za lovačkom stručnom literaturom- uskaču čak i danas nakon više od jednog stoljeća dostupni uradci dvojice spisateljskih velikana.
Naime, prvu knjigu o lovstvu na hrvatskom jeziku, vrijedno, čak bismo kazali- enciklopedijsko izdanje- napisao je Fran Žaver Kesterčanek 1896. godine, natječući se sa Josipom Ettingerom, koji je netom iza njega, 1897. godine predstavio lovačkoj javnosti svoj uradak „Hrvatski lovdžija“.
Međutim, Ettinger je i 1898. godine napisao još jedan stručni rad, „Šumarsko-lovački leksikon „. Riječ je prvom hrvatskom rječniku lovogovora, kojega je pisac, kako i sam kaže- prikupio na raznim „mjestima naše domovine pa i one riječi ili pojmove za koje nema hrvatskog izraza…“
Sve tri knjige ostale su u povijesti hrvatskog lovstva zapisane kao prvi uradci dvaju spisateljskih velikana. Sa njihovih požutjelih stranica još se i danas crpe podaci o osnovama hrvatskog lovstva.
Lovačka stručna literatura pripada nacionalnoj nematerijalnoj baštini i kao takova oslikava vrijednosti jednog življenja tijekom povijesti, te usporednoj sadašnjosti, koja ukazuje i ukazivati će na sve vrednote lovačke baštine u Hrvata.
Vrijedna stručna štiva predstavljaju dokaz naše lovne kulture i opće lovne kulture na ovim prostorima, te se po značenju hrvatsko lovstvo može svrstati među razvijene europske države.
Stručna djela hrvatskih lovnih stručnjaka – Kesterčaneka, Ettingera, Veselija, Čeovića, Dragišića, Hirca, Srdića, Turkalja, Cepelića, Stopara, Anđelinovića, Frkovića, Darabuša, Jakelića, Sabljice, Janickoga, M. Vidovića, Z. Tucaka, Čelapa, Pintura , Grubešića, kao i drugih , predstavljaju živo izvorište najrazličitijiih činjenica i meritornih podataka,te tradicije i običaja o hrvatskom lovstvu. Njihova neprolazna djela koriste se i dalje kao udžbenici na katedrama lovstva i šumarstva na našim sveučilištima.
Hrvatski lovački savez u jednom vremenskom periodu tiskao je popularna stručna djela u obliku brošura „Zelene lovačke biblioteke“ iz pera niza lovnih stručnjaka u različitim oblastima.
Doduše, moramo se složiti sa starijim lovcima i rijetkim spisateljima da je u prijeđenih proteklih tridesetak godina znatno osiromašeno hrvatsko stručno lovačko nakladništvo, pogotovu u usporedbi sa drugim zemljama u toj branši u Europskoj uniji.
Međutim, prazninu su dobrano popunili autori – predavači /ispitivači – splitskog Lovačkog učilišta „Capreolus“. Lovačkoj javnosti , željnoj kvalitetnog stručnog štiva pružili su mnoštvo uradaka, čak 45 pisanih djela, knjiga , monografija, brošura, prije svega zahvaljujući neumornom , iskusnom i stručnom lovcu, novinaru, piscu i uredniku Davoru Martiću.
I više časopisa, počevši od „Jadranskog lovca“ pa do nacionalnog magazina „Dobra kob“, a od nedavno i pokrenutog internog stručnog glasila učilišta InfoCAP!
(Vidi spisak autorskih djela pod naslovom LITERATURA!)
Pišući o postignućima hrvatskog lovstva, autor Davor Martić i njegovi suradnici povodili su se mišlju da će, stručno potkovani lovac i lovkinja, sa lakoćom savladati sve zahtjevnije nastavno gradivo i da će biti korisni članovi mnogoljudne zajednice hrvatskih lovaca i lovkinja . Sigurno je da onaj tko prati program nastave i koji uči znanje i voli knjigu- da taj neće biti bezobziran lovac ,neetičan , koji samo gleda kako „ubiti“ divljač, već „gojitelj i ljubitelj prirode i divljači“, kako prigodice reče Josip Ettinger davnih godina.
Mnogo toga može se naučiti proučavajući povijest našeg lovstva. Onaj tko želi znati i učiti sigurno će s pažnjom prokomentirati podatak da je već u 12. stoljeću hrvatsko svećenstvo sabiralo kunovinu, koja zbog vrijednosti i važnosti lika i naziva postaje kovani banski novac- banovica ili moneta banalis.
Valja svakako navesti Zakon o lovu od 27. travnja 1893. godine i Zakon o zaštiti pticah od 2. kolovoza 1893. godine koji su donijeli mnoge novosti u hrvatskom lovstvu. Zakon stavlja naglasak na racionalnu „gojidbu divljači“, što se održalo još i danas te za ono vrijeme predstavlja suvremen i moderan pristup lovstvu, primjenjiv tek u malom broju europskih država onoga vremena. Na visoku ekološku svijest upućuju i propisi o zaštiti ptica.
Još 1949. godine Ivo Čeović, jedan od utemeljitelja Hrvatskog lovačkog saveza ( 1925. ) izdao je udžbenik za lovce i čuvare lova „Lov u pitanjima i odgovorima“ za polaganje lovačkog i lovočuvarskog ispita, da bi 1975. godine i poslije grupa autora objavila udžbenik „Lovstvo“ i „Osnove lovstva“ ( S. Darabuš.,I. Jakelić Zvonko ).
Prvi dragovoljni lovački ispiti održani su 1934. godine.
