Novinar se rađa. Sa svom profesijom živi danju i noću, svakog Bogom danog trenutka, do kraja svojeg ,često kratkog života.
Da nije novinara, tih malobrojnih kvalitetnih istraživača ljudskih zbivanja i sudbina, društvo bi živjelo u tajnosti. Ništa se ni o čemu ne bi znalo. Novinari su u službi javnosti, u našem slučaju u službi lovačke javnosti, ali i „onih drugih“, koji na lov i lovstvo gledaju „drugim očima „sa nevjericom i skepsom. Između ostalog, zato su novinari ti koji trebaju korigirati pogrešnu ili nepotpunu sliku mrzitelja svega što miriše na divljač, lov, čak im smeta i zelena lovačka boja, spektar prirode i lovačkog doživljaja.
Novinar u službi lovstva i prirode je osoba sa izraženom spisateljskom žicom, pismen i naočit, uredno educiran i školovan. Objektivno i istinito, služeći se mjerodavnim podacima, a na osnovu stečenog uvjerenja o određenom događaju ili pojavi – piše tekst izještavajući najširu (lovačku) javnost.
Događaj o kojemu piše je od šireg društvenog (lovačkog )značaja. Često ga iznosi upravo zbog preventive, da se ne bi ponovio ,pogotovu ako je riječ o događajima sa negativnim predznakom. Međutim, kao po nekom nepisanom pravilu- upravo negativni događaji , na primjer u lovu, golicaju javnost, te bi novinari i dnevne redakcije trebale u izvještavanju biti itekako oprezne.
Školovan , stručan , novinarski obrazovan, naposljetku, iskusan novinar je temelj svake redakcije, bez obzira da li je riječ o pisanim ili elektroničkim medijima.
Kad se dohvati pera, a na osnovu saznanja do kojega je došao, novinar mora razmotriti sve bitne činjenice (od važnosti ) kako bi pružio lovačkoj javnosti istinitu i objektivnu sliku o događaju ili, pak, nekom tematskom prilogu. Često se u tome služi podacima ,ali trebaju biti jako oprezni, pogotovu ako su korišteni podaci stari i zastarjeli, a do svježih je teško doći.
Lovački novinari se mogu pozivati i na sužbena priopćenja, te ih ukomponirati u tekst, premda znadu da su počesto takva priopćenja jednostrana. Ali, bez obzira kakva su, slažu li se s njime ili ne – potječu od nadležnog tijela ili organa i ovlaštene osobe. Objavljivanjem takvog službenog priopćenja ispunjavaju osnovni postulat novinarstva – neka se čuje i druga strana ( „istina „).
Novinar u izvještavanju mora biti u svemu brz, točan i precizan. Često je od značenja da prvi – jer novinarstvo je uvijek velika utakmica tko će prije izvijestiti o konkretnom događaju ( zato su moguće pogreške…). Nakon što vijest objavi i ona dođe dođe do čitatelja odnosno slušatelja ima vremena i prostora da se detaljnije njime bavi: piše osvrte, bilješke, komentare, anketira…
Novinar se od počeka uči da je vijest „kraljica novinarstva“. Vijest „drži“ svaku redakciju, koja ozbiljno shvaća svoj posao, da događaj stigne što prije do lovačke javnosti.
To je u pravilu.
No, čini se da smo mi u tome prespori. Naši lovački časopisi kaskaju za događajima, tiskaju događaje i predočuju ih znatiželjnim lovcima sa velikim vremenskim kašnjenjem, što znači za redakciju apsolutni fijasko a za čitaoca promašaj, pogotovu ako se u trku sa brzinom uključe lovački, ali i ili ostali portali.
Zato se postavlja imperativ da treba što prije osnovati suvremeni ,ozbiljan lovački portal, bez obzira od koga dolazio i kako se zvao, kojega će „puniti“ događajima profesionalni novinari i urednici, lovni znalci, a takvih kod nas , fala ti Bože, ima posve dovoljno. Samo ih treba animirati! U tom smjeru trudi se nešto više od drugih čisto lovačkih portal Lovačkog učilišta „Capreolus“. Međutim, on je većinom usmjeren na priloge iz svoje domene rada i edukacije kadrova u lovstvu. I ima u tome , doduše, početnih rezultata…
Nekad se puno toga očekivalo od zagrebačkog „Lovca“. No, on je izgubio trku s vremenom, premda nikad nije prekasno da se ponovno pokrene i da se postavi kao lovački portal broj jedan u Hrvatskoj.
Mladi ,često željni hvale i uspjeha, smatraju da je novinarski zanat lagan posao. Najgora je solucija kada završe novinarski studij, a onda se , po babi i stričevima, uguraju u neku redakciju, vjerujući da su sebi osigurali lagodan, prpošan život i karijeru do penzije.
U tome se grdno varaju. Tek će okusiti što je novinarski kruh kada krenu u pravu bitku za istinitu i objektivnu informaciju, iza koje urednik neće trebati objaviti ispravak netočnih i neprovjerenih činjenica, a što je obvezatan po Zakonu o medijima…
Pojedinci su pak, naprosto zalutali u novinarstvo, pa tako i u lovačke redakcije. Loš je običaj da se nekoga tko ne ispunjava uvjete za određeno radno mjesto ,kili je apsolutno zakazao na tom mjestu, premjesti „za nagradu“ na rad u redakciju.
Takva beskorisna smetala ne trebaju nikome!
Novinar koji želi pisati u „lovačkoj redakciji“- osim onoga što je naprijed rečeno- trebao bi se prije svega upoznati i prostudirati kompletnu lovačku literaturu. Pored osnove lovstva kojega treba imati u malom prstu-na početničkim koracima treba pomno proučiti značajnije tekstove iz Lovačko-ribarskog viestnika i Lovačkog vjesnika, od Kesterčaneka do Ivice Stanka, koji se , inače, potvrdio kao lovni znalac i korektan urednik. Kao i probrati tekstove koji su napisali školovani i dobri pisci iz redova hrvatskih šumara u svojem cehovskom glasilu Šumarskom listu !
Po našoj ocjeni, mnogo više će kvalitetnih, izvornih lovačkih tekstova, pronaći u Šumarskom listu nego negdje drugdje. Iz razloga što su se šumari okupili oko svojeg cehovskog glasila ,a jedini su bili temeljiti i educirani da bi pisali o šumarstvu i lovstvu. Među njima je tijekom povijesti zasjalo nekoliko sjajnih pera.
Stari listovi, požutjelih stranica, predstavljaju briljantnu hrvatsku nacionalnu baštinu i danas su izdašno vrelo jednog života otprije više desetljeća. Ponekad se čini odličnim poznavateljima povijesnih prilika da se promijenila samo forma. Doduše, danas je bitno sve unapređeno i u duhu jednog novog stoljeća, ali, na primjer, ono što su stari pisci istražili o biologiji zeca ili jarebice kamenjarke – ostalo je sve u glavnini bez promjene i danas.
Protivnici lova i lovstva pronalaze ponekad plodno tlo za grube napade na lovce na društvenim mrežama.
Zabrinjava činjenica da nadobudni lovci, poslije odstrela- hvalisavo demonstriraju svoj lovački uspjeh, slikajući se sa odstrijeljenom divljači na neprimjeren, nelovački način, što, naravno, izaziva, ili potiče naše protivnike da se još više razjare i ocrne nas u javnosti.
S druge pak strane, nema medija koji bi im odgovorio na tako gnjusne i nečasne optužbe i spletkarenje, odnosno prikazati događaj u pravom svijetlu, makar lovac bio kriv !
Ako je pogriješio ima načina da se i greška „ispravi“, ili barem ublaži. Ako je kriv, onda je doista kriv! Drugi put će postupati drugačije…
Kako se možemo braniti i obraniti od takvih napadaja kad i sami griješimo. Ne vjerujemo da tako nešto serviraju pojedinci namjerno ili pak iz zloće. Zato trebaju dobro promisliti da li lovac i divljač prema opisu na slici – onako kako je lovac želio prikazati svoj uspjeh javnosti – odgovara lovačkoj etici, običajima i, naposljetku, svrsi i smislu naprednog lovstva.
Sa ovim i ovakvim razmišljanjima temu o lovačkom novinarstvu , zapravo smo tek započeli – sa jednim jedinim ciljem da podignemo hrvatsko lovstvo na visok, europski nivo, kako bi novinari doista radili svoj posao na izvještavanju korektno, stručno, objektivno i istinito.
Uz uvjet da uređivačku politiku „kroje“ novinari i urednici od znanja!
I , naravno, da odgovaraju za objavljenu i napisanu riječ.
InfoCAP
Potpisi ispod slika :
Faksimil naslovnice Lovačko-ribarskog viestnika i Šumarskog lista čiji sadržaj bi trebao pomno pročuti svaki novinar „lovačke redakcije“
VIŠE O ULOZI NOVINARA I MEDIJA U HRVATSKOM LOVSTVU DONOSIMO U IDUĆEM BROJ GLASILA INFOCAP
