Neumorni kroničar događanja u požeškom kraju Jelenko Topić i ove je godine, na njenom završetku, tiskao majstorski uređen „Požeški pučki kalendar „. Već po ustaljenom običaju, talentirani novinar i urednik sa „žicom“ i ovaj je put obradovao žitelje svoje Slavonije, bez obzira gdje žive, u rodnom kraju ili su raseljeni po čitavom svijetu.
Jednak je interes i jednih i drugih , čak bismo se usudili kazati da je „Požeški pučki kalendar“tijekom godina postao snažna emocionalna veza i spoj iseljenih Slavonaca sa rodnim krajem.
Taj ukoričeni uradak cjelokupnog života slavonskog čovjeka potvrdio je svoje značenje i smisao, pa ga, eto Jelenko tiska već tri desetljeća zaredom. U novom uratku sadržajno je sažeta jednogodišnja povijest ovog dijela Hrvatske. Svojim perom ,ali i perom ostalih autora koje navodi- Jelenko daje prikaze svega što se dogodilo tijekom godine, od političkih skupova, gospodarskih divova i poslovnih stremljenja, različitih posjeta i susreta, vjerskih priredaba i događanja pred oltarom, sve do najsitnijih, gotovo pa intimnih događaja iz života onog „malog“ čovjeka, ljudi čiji su neumorni rad i djelo inspirirali samog autora.
Svi su oni pronašli svoje mjesto u predblagdanskom Kalendaru. Kao vrsni pisac, sa darom i smislom da ulovi onaj često skriveni dijelić nečijeg života i ljudskih sudbina, Jelenko je svakome od njih podario kutak. Njegovi likovi dio su povijesti ovoga kraja, oni žive i živjeti će u sjećanjima ljudi još dugo i dugo, ukoričeni na stranicama Jelenkovog godišnjeg uratka.
Premda u naravi nije okrenut lovu ,Jelenko je iskoristio svoj dar i približio je lovačka događanja lovačkoj, ali i ostaloj publici. Njegovi tekstovi, članci, reportaže, informacije šireg sadržaja iz domene lovstva doista su jedinstveni i rijetki.Nitko nikad još dosada nije na ovako objektivan, precizan i dokumentiran način približio svijet prirode , divljači i lovaca najširoj javnosti, pa čak i onima koji su zakleti protivnici lova i lovaca.
Jelenkov novinarski stil približio je sam čin lovljenja, odstrjela divljači i zelenima, shvativši da lov nije atak na prirodu i divljač. Kroz Jelenkove članke o lovcima provlači se zlatna nit povezanosti ,on ne brani lovce niti je njihov odvjetnik,ali zato neinformiranoj publici pruža dokumentiranu i realnu sliku svega onoga što lovački korpus radi za spas prirode!
Lovci su ljeti vatrogasci, navodi, a zimi, kada se divljač zatekne u nevolji, postaju njeni zaštitnici i hranitelji. Poput majke prirode koja hrani svoju ozeblu djecu, tako i lovci, na obroncima snijegom zametenih moćnih planina brinu o divljači donoseći joj nužno potrebitu hranu i sigurnost.
Na takvim osnovama počivaju Jelenkovi rukopisi, zlata vrijedni, koje će, vjerujemo, prepoznati povijest- u određenom trenutku – da bi pokazala naraštajima budućnosti kako su njihovi očevi i djedovi čuvali i brigu brigali o živim stvorenjima slavonskih šuma i ravnica.
Još jednom, bravo Jelenko !
