In memoriam
Preminuo barba Juri Buj, najstariji lovac s Otoka sunca!
Hvarski lovci su se u ponedjeljak (28. listopada 2024.) na mjesnom groblju u Jelsi s velikom tugom, uz rodbinu, prijatelje i znance, oprostili od svoga najstarijeg kolege Jurja Buja, koji je iznenada preminuo u 95. godini života. Bio je to jedan familijarni i veoma marljivi čovjek staroga kova, vrstan ugostitelj, a nadasve istinski ljubitelj prirode i lova u koji je sa svojom družinom i posebnim guštom odlazio sve do nedavno. Njegove mlađe kolege vele i to da on nije bio obični kačadur, što bi se ono reklo, nego dobar uzgajivač lovačkih pasa, pa čak i svojevrsni mentor jer je svoja znanja nesebično dijelio s drugima. Zato im i je baš drago da je posljednjih nekoliko godina bio u statusu počasnog člana LU otoka Hvara sa sjedištem u Starome Gradu – Farosu.
▪ Ja sam se ustvari držao obiteljske tradicije, budući da je i moj pok. otac Nikola bio lovac, ali meni se od samih početaka najviše dopao lov na pernatu divljač. Činilo mi se da zeca može ‘riješiti’ svaka baba, a za mene je pravi kačudur onaj tko odstreli šljuku u letu, osobito kad ona vrluda kroz gustu borovu šumu. Lovački ispit sam položio još daleke 1952. godine, oslonivši se više na svoje iskustvo nego na pročitanu literaturu. I od tada do danas guštam u lovu, nikad me nije napustila ta strast, a imao sam prijatelje te lovio po cijeloj Hrvatskoj, Srbiji, pa i Sloveniji – pripovijedao nam je 2019. godine taj simpatični Jelšanin, što su ga svi njegovi mještani poznavali kao barba Jurija iza kojega je ostalo oko sedam desetljeća aktivnog bavljenja lovom.
A kada smo ga tada pitali za njegove najljepše lovačke uspomene odmah se prisjetio onih vremena kada je odstrelio običnog jelena kod Novog Sada (1980.), tada je lovio zajedno sa Stjepanom Mirom Olujićem, jednim od najpoznatijih hvarskih lovaca. Također je spomenuo lov u Sunji i kod Hrvatske Dubice, gdje je 1983/84. odlazio sa svojim kolegom Juricom Peronjom, tamo je jednom odstrelio jelena lopatara, a drugi put s tri kugle ‘oborio’ sve tri divlje svinje što su bile na vidiku, težile su od 130 do 200 kilograma, od kojih je jedna bila zlatni trofej. Nekako u isto vrijeme u svoj dnevnik upisao je i odstrel dvaju muflona na poluotoku Pelegrinu, itd., itd., tako da brojni preparati još i dan danas krase predsoblje u njegovoj kući na Vrisni.
No, lovio je on i kune bjelice, još od malih nogu. Opisivao ih je kao proždrljive štetočine. Od dvjestotinjak kožica napravio je tri bunde koje je darovao najmilijim ženama u svojoj obitelji, a nekima je i darivao onako po jedan primjerak, za oko vrata. Sve se štavilo i šivalo u Zagrebu. Jednom mu je jedan meštar spomenuo da bi se svaka od tih bundi na tržištu mogla prodati barem za 5.000 DEM. Ipak, s vremenom se s tim lovom bavio sve manje i manje, lovio je toliko koliko je bilo potrebno da ispuni svoje obveze prema Lovačkoj udruzi. Poznato je i to da je barba Juri općenito najviše na otoku Hvaru lovio s pok. Dušanom Salamunićem iz Jelse i Matom Miletom – Mafijom iz Pitava. Sada će njegova puška očito u ruke unuka Luke Ivaniševića, jer je i on položio lovački ispit, ima interesa i mogao bi nastaviti njegovim stopama. Sin mu Toni je ionako lovac, on je već duže vrijeme član Lovne podružnice Jelsa.
▪ Baš me raduje što ljudi koji vode našu udrugu poštuju i svoje starije kolega. Svakome godi primiti neko priznanje, naročito ako je ono zasluženo, ali isto tako je lijepo kad nas ima tko naslijediti. Želio bih mlađima poručiti da lov nije samo odstrel, koliko god to zvučalo kao fraza, ako od prirode uzimamo mi joj moramo nešto i vratiti. Lovačka etika je golema stvar, divljač se mora uzgajati i prihranjivati, a kolege lovci međusobno uvažavati i surađivati te voditi računa o sigurnosnim aspektima lova. Recimo, ja nikad nisam odstrijelio ženku ili pticu na zemlji, nije to lovački, a ako se toga i drugi budu držali otočno lovstvo će zasigurno imati budućnost, opstat će unatoč sve većem zagađenju okoliša – istaknuo je barba Juri u prilici kada je proglašen počasnim članom svoje udruge, čovjek koji se s otočnim lovcima družio do kraja života jer je to za njega naprosto bilo nešto veoma lijepo što ga je ispunjavalo i u poznim godinama.
Tekst i snimke Mirko Crnčević
