U znak neprolazne ljubavi i danas dariva svoju Ratku buketom cvijeća
Jedan od najpoznatijih hvarskih lovaca, Špiro Alujević Pepo (1940.), zajedno sa svojom suprugom Ratkom doživio je ‘dijamantni pir’. Nije to mala stvar za jedan par, ali kako se općenito radi o skromnim ljudima u njihovoj kući ni tim povodom nije bilo ničega spektakularnog. Samo puno ljubavi, međusobnog uvažavanja i poštovanja, a neka se zna i to da Pepo, kao veliki obožavatelj prirode, svakodnevno svojoj životnoj suputnici sve to potvrđuje darivanjem cvijeća.
Barba Špiro je izdanak stare splitske loze, a strast za lovom naslijedio je od svoga oca koji je bio šef održavanja Marjana i član Lovačkog društva Kozjak. Tako je svoju prvu šljuku odstrijelio kao dječak, a u Hvar stigao s poslom još davne 1962. godine. Lovac je postao dvije godine prije, a čim se odlučio ostati za stalno u gradu podno Fortice odmah se učlanio u Lovačku udrugu otoka Hvara. U početku je bio sa zečarima, ali se brzo vratio svojoj staroj ljubavi, najviše je obožavao baš galinace i jarebice dok ih je bilo, dok mu je manje bio izazovan lov na fazane, prepelice i slično. Dobri ptičari za njega su predstavljali svetinju i oduvijek su bili stanovnici u domu Alujevića.
Lov i ribolov naravno podrazumijeva i druženje s ljudima istog interesa. A na potpuno drugi način su mlađahne i zgodne Forke ‘izluđivale’ naočitog Splićanina dok su điravale po gradskoj Pjaci, Međutim, on se zarekao da će ženu svog života izabrati na plaži. Tamo se, veli, najbolje mogao uvjeriti koga uzima i tu su bilo kakve podvale bile svedene na minimum. K’o i danas se sijeća kako su njegovi doslovno poludjeli kada im je prvi put rekao da mlada neće biti Splićanka, a prava katastrofa ih je ‘strefila’ kada su doznali da će se nakon vjenčanja 1963. godine stalno preseliti na Treći Brač. Ma, ni to nije bilo sve, dida Franu iz Matejuške ubilo je kada je Ratka rodila kćerku Tonku i rekla da tko hoće neka rađa, da je ona s tim gotova.
A ta njihova kćerka, danas je istaknuta hrvatska umjetnica, novinarka i spisateljica Tonka Alujević. Za roditelje kaže da su karakterno potpuno različiti, pa je tu i tamo znalo biti i karanja, ali nije bilo dana da nisu međusobno komunicirali ili da je bilo ozbiljnijih incidenata. Nju su odgajali u duhu anarhizma, dakle, resla je slobodno, ali ne i razmaženo. Zna da se u kući nikad nije govorilo o pinezima, bolestima i smrti, a ovih dana nam je pripovijedala kako je otac oduvijek bio ‘kućni kreativac’, ali i zaštitnik obitelji. Majka je pak šefica, ali oboje su nježne duše.
Budući da žive blizu gradskih zidina gospođa Ratka je uvijek spašavala ranjene beštijice, sove koje bi pale iz gnjizda, maškice, spuže, tarantele… Imali su također kokošice, ježa, kornjaču, golube, grdeline…, a ponešto od svega toga kasnije je Tonki poslužilo kao inspiracija za njezina umjetnička djela, naročito jedinstvene mozaike koji između ostalog krase i eksterijer ville Orabelle u Gundulićevu gradu.
SPECIJALNO ZA PORTAL POU. CAPREOLUS.HR MIRKO CRNČEVIĆ
FOTOGRAFIJE SU IZ OBITELJSKE ARHIVE ŠPIRA ALUJEVIĆA
