Došlo je vrijeme kada nije baš tako lako biti i ostati – lisica !
Nema onoga živog tko se nije nameračio na teta liju iz dječjih priča. U potragu za dnevnim obrokom lisice su postale prava gradska napast. Em, eto ti je u blizini škole u Žrnovnici, eto je na Žnjanu, u pojedinima predjelima Splitskoga polja,ima je svagdje , jer je njeno prirodno okruženje istinski lisičji raj.
Mi smo zašli u njen stoljećima čuvan teriorij. Čudimo se kako je lisica ušla na periferije gradova, pa tako i na periferiji splitskih gradskih kvartova. Vjekovno stanište lisice je u okolici grada Splita. Ima je još i danas, naravno, na planinama u gradskom okruženju, na Mosoru, i njegovim ograncima, ima je na Kozjaku, gdje joj je prirodno stanište. Lovcima nije nimalo čudno što se spustila do gradskih ulica. Dobro znaju ,oni koji to hoće i žele znati, da je ovdje živjela od pamtivijeka, još iz nekog davnog doba kada su splitski lovci u splitskoj bašti, čuvgenom lovištu Splitskog polja, uzgajali i lovili divljač. Upravo onu divljač , fazane, jarebice i prepelice, sa kojima su se hranile lisice. Generacije i generacije lukavih lisica upravo su savladavali „nastavno gradivo“ iz lova u vinogradima starih splitskih težaka koja su , slijedom povijesti jednog prohujalog vremena, pretvorena u bogata lovišta.
I dan danas, doduše, u mnogo drugačijim okolnostima, lisice nastanjuju predjele podnožja planina u splitskom okruženju. Kao i davno nekad. Odatle se spuštaju u ravničarsko Splitsko polje, nabijeno stambenom gradnjom, asfaltom na ulicama,ljudskim gužvama, dućaninma, zadržavajući se ipak na osamljenim oazama gdje mogu pronaći poneki zgodan zalogaj . Bilo u kontejneru, gdje ih je čovjek naučio da se hrane i na lak način mogu doći do prijeko potrebne hrane,ili pak u blizini kuća pronaći možda još uvijek po kojeg preživjelog fazana, poljskog miša, ili slično.
Gradske lisice ne mogu prenijeti bolest. One, naprosto nisu bolesne.Barem se to još nije dogodilo u nekom gradskom zaleđu. Pa tako ni na periferijama Stobreča, Žrnovnice, Mravinaca, naposljetku, na perifernim ulicama samoga Splita. Nije poznat nijedan slučaj bjesnoće do sada. Premda oni koji u svakoj lisici vide nepijatelja -od njene pojave stvaraju priču koja nema veze sa stvarnošću. Konačno lisice su cijepljene. Lovci pričaju kako u svojem lovačkom stažu nisu vidjeli lisicu tako bujnog krzna, zdravu, u punoj kondiciji…
Mi smo, dakle, zašli u lisičje carstvo. Lisica nije došla k nama. Uvjetno rečeno, možda je i „došla k nama“,ali samo u potrazi za hranom. Ona je, zapravo, postala domaća lisica, nešto slično kao što imamo „domaće“ pse, koji su se također prilagodili i prihvatili život sa čovjekom. Lisice se niti više ne boje, ne bježe od nas, dapače, veoma su znatitežljne i posmatraju nas da vide što to mi ljudi radimo. Jedu nam „iz ruke“, jer smi ih tako dresirali. Svojom voljom, znanjem i zanimanjem.Možda još neke nismo,ali i one će prihvatiti izdašnu čovječju ruku , kao što i mi moramo prihvatiti njih. I organizirati suživot, kao što smo ga organizirali sa sivim vukom i njegovim bastardima.
Živjeti zajedno, tako da nitko nikome ne smeta niti zagorčava život.
Davor MARTIĆ
