U ovom članku cilj nam je upoznati Vas sa manje poznatom vrstom u dolini Neretve- utvom zlatokrilom i svim vjerovanjima koje su za nju vezana.
Zlatokrila utva (Tadorna ferruginea) (eng. Ruddy Shelduck) je vrsta iz porodice pataka (Anatidae). Karakteristična je po narančasto-hrđavom perju, svjetlijoj (ponekad gotovo bijeloj) glavi, crnom ili tamnom „ogrtaču/ovratniku“kod mužjaka i kontrastu crnog repa i letnih pero-skupina. Dužina tijela je od 58 do 70 cm, raspon krila od 110 do 135 cm. U prirodi se gnijezdi u unutrašnjosti srednje i jugoistočne Europe, kroz srednju i južnu Aziju te sjevernu i istočnu Afriku; zimi migrira prema jugozapadu i južnijim regijama.
IUCN je vrstu procijenio kao Least Concern (LC) — veliki areal i relativno velika ukupna populacija. Međutim, trendovi variraju regionalno: u nekim dijelovima Europe bilježe se padovi, dok su u Aziji i nekim područjima populacije stabilne ili rastu.
Utva zlatokrila često se spominje u narodnim pjesmama, posebice je bila cijenjena kao viteški ulov u vrijeme kada je sokolarstvo bilo osigurano za plemstvo. Razna su tumačenja utve zlatokrile od djevojke, dobroga mitskog bića sve do samog značenja rijetke lovine:
ALAJ-BEG SE NA JEZERO SPREMA
“Alaj-beg se na jezero sprema,
Da ulovi utvu zlatna perja!
Neko mu se sa jezera javlja:
«Ne strilaj me, beže, Alaj-beže,
nisam vila da imam krila,
neg’ djevojka, koja gleda momka!»”
TEČE VODA POSRID POLJA RAVNA
“Koji nosi ime od junaka,
Talajića vesela mu majka.
Vitez on je od Neretve mutne,
Di se legu plemenite utve!”
LOV LOVIO MURATE VEZIRE
“…na zeleno u gori jezero,
po kom plove utve zlatokrile.
Pusti vezir svojega sokola
da uhvati utvu zlatokrilu,
ona mu se ne da ni gledati,
već se diže nebu pod oblake;
soko, pade na jelu zelenu.
Tad govori Kraljeviću Marko:
„Je li testir, Murate vezire,
da ja pustim mojega sokola
da uhvati utvu zlatokrilu?“
Veli njemu Murate vezire:
„Jeste testir, zašto nije, Marko!“
Pusti Marko svojega sokola,
on odleće nebu pod oblake,
i uhvati utvu zlatokrilu,
pak s njom pade pod zelenu jelu.”
Govor don Mihovila Pavlinovića, koji je prigodom otvaranja Neretvanske čitaonica 1873. o lovu u Neretvi zapisao ovako:
„Konjanici niz Koševo i niz Lukovac trču na halku.
Gospoda krenula kopljem u zvirnjake ,
na Dubravicu, Humu, Kozjaku, Strugama,
na košute, na divokoze, na veprove;
Streljači sokolom u Desne, u Kute, u Lovorje,
u Parile na utve zlatokrile.
Oj Vranjače, vode ovranio!
A ti Rogotine rogozom se opasao.
Veslo se zamoči, jata divljači se dižu;
Zelene i duboke vode sa svih strana se prelijevaju zanoseći lagahni čamac
blijeda Neretvanina!“
Ornitološka zbirka Lovačkog društva „Metković“ u svom posjedu imala je jedan preparata zlatokrile utve koje je odstrijeljena 14. XII 1968. godine na Donjem Hutovu Blatu (D. RUCNER, 1970). Odstrijelio je Mirko Gabrić iz Metkovića a zanimljiva je posebice priča oko darovanja ovog primjerka za prepariranje. U to vrijeme zlatokrila utva bila je rijedak ulov u europskim zemljama, te po obaviještenju europskim muzejima od strane Dragutina Rucnera o nesvakadašnjem ulovu ubrzo su krenule stizati razne ponude. Od najnovijih pušaka, automobile do raznih novčanih nagrada. Ipak lokalni lovac sve je ponude odbio samo da preparate utve zlatokrile ostane u zbirci lovačkog društva u Metkoviću…
Za InfoCap piše NIKOLA MENALO
