Poput rijeke ubrzano teče jedinstven jubilej hrvatskog lovstva : na sredini smo godine u kojoj obilježavamo 100. obljetnicu (1925.- 2025. ) otkako su nam naši očevi i djedovi ostavili u naslijeđe Savez lovačkih društava za Hrvatsku i Slavoniju !
Temelj lovstva, onda i danas, u povijesnim epohama je svakako struka, stručna lovno-šumarska literatura, brojne zabilješke, knjige, brošure, zapisi, autentične fotografije jednog minulog lovačkog življenja. Sa ovih vrela crpimo snagu za daljnji napredak našeg lovstva i nova postignuća, nove, ambiciozne izazove.
Stručna lovačka literatura, sa kojom oskudijevamo, štoviše, gotovo smo po izdanjima na repu među europskim zemljama, značajan je, štoviše, snažan i jedini oslonac i segment lovstva. Pogotovo se to ističe u današnje vrijeme, u eri visoke tehnologije.
Bez dobre, kvalitetne knjige, nema ni znanja!
Marljivi, etičan, korektan, pošten i častan čovjek- lovac , sam je sebe doveo u poziciju da ga ogromni korpus nelovaca jedino prepoznaje po puški, lovu i „ubijanju“, kako oni vole oslovljavati naše lovačke aktivnosti. I nikako da taj marljivi, vrijedan, radišan čovjek-lovac , sa smislom za zaštitu prirode , ljudskog okoliša i divljači, zasluži već jednom drugačiji imidž u beskrajnom svijetu neznalica.
Lovačka učilišta u Hrvatskoj, ustanove za obrazovanje kadrova u lovstvu, prilikom educiranja mladih, novih lovaca i lovkinja ponavljaju temelje lovačke djelatnosti. Ona obuhvaća lovstvo čija je prvorazredna djelatnost uzgoj divljači, krupne i sitne, zatim njena zaštita, da bi na treće mjesto došao tek lov, pod uvjetima i na način predviđen propisima, lovačkim običajima i etikom, potom korištenje odstrijeljenog viška divljači i njenih dijelova.
Drugim riječima, ako lovci , na koje se diže kuka i motika, ne uzgoje i ne zaštite „višak“ divljači- lova nema!
Lov se ne smije u oskudici divljači niti može provoditi iz jednostavnog razloga što bi se u tom slučaju matični fond i populacija svela na minimum sa katastrofalnim posljedicama.
A toga su etični lovci veoma svjesni.
Pod pojmom lovstva svrstavamo još i pojedine sporedne , ne manje značajne aktivnosti. Međutim, uzgoj i zaštita divljači, uz čuvanje prirode, temelji su lovnog gospodarenja. Za lovstvo su od manjeg značaja, dakle, još kinologija, sokolarenje, lovna trofejistika, oružarstvo, balistika, sportsko streljaštvo, streličarstvo, obilježavanje lovačkih svetkovina , kao i međusobno prijateljevanje i druženje.
U čitavom nizu lovačkih aktivnosti, više ili manje povezanih uz lovstvo, manje – više važnih aktivnosti gubi se značenje onoga zbog čega , zapravo, postojimo : zbog uzgoja i zaštite divljači !
Načas se okrenimo za sobom , pogledajmo što smo i koliko učinili da bi podigli lovni fond, gdje su nam rezultati u izgradnji uzgojnih objekata, gdje su nam nestale „tvornice“ divljači, uzgajališta krupne divljači, sitne divljači, imamo li ijedno uzgajalište zečeva, fazana ili jarebice poljske ili grivne šireg značenja, pod ingerencijom viših lovačkih struktura na državnoj razini.
Da bi masovnom proizvodnjom na nekoliko punktova cijenu divljači približili svakom lovozakupniku.
Gdje su zamrli projekti uzgoja krupne divljači -ulaganja koja bi nas svrstala u svijet europskog lovstva kamo, naravno, i pripadamo.
Čitav temelj , briga i skrb za uzgoj i zaštitu divljači spao je na nejak financijska oslonac lovačkih družina. Barem da im tog uzgojenog zeca ili fazana ima netko prodati, među konkurentima , kako na domaćem tako i na stranom tržištu. Kod nas , u našim prilikama je obrnuto- euri naših lovaca idu u inozemstvo da bi uvezli zeca, fazana , ponekog muflona. Umjesto da izvozimo divljač, dok veliki lovno-gospodarski sustavi , barem su bili nekada , za naše prilike, zjape prazni, inkubatorske stanice su prestale raditi, prihvatilišta su poluprazna.
Lovačke udruge sa siromašnim blagajnama nisu niti mogu biti dalje temelj lovstva budućnosti.
Iz svih tih razloga važna nam je struka. Značajan je uzgoj i zaštita divljači. Ako pak nismo još zreli da pružamo stručnu edukaciju graditeljima hrvatskog lovstva, zbog čega bježimo od ideje osnivanja lovačke komore, koje imaju već odavno pojedine zemlje u našem okruženju. Populacija lovaca je sve starija, što je prirodno, a mladi ih ne mogu ili neće zamijeniti. Oni se neće i ne žele bakčati sa nezrelim i nediscipliniranim članovima koji bi samo lovili, bacajući ljagu na sve druge lovce i lovstvo, a da prstom ne bi makli za bilo kakve pozitivne promjene.
Lokalni šerifi čvrsto drže položaje, vladaju svojom glasačkom mašinerijom, kupujući glasove za jedan lov ili kilo svinjetine- i dok mandati traju i po 20 godina – nema kruha u lovstvu.
Zato o osnivanju lovačke gospodarske komore vrijedi razmisliti. Ako ne zbog ničeg drugog, onda barem zbog savjesti. Ništa nas ne košta.
InfoCAP
