Ako ste lovac sa iskustvom i godinama lovačkog staža- jeste li ikad čuli priču o američkom divljem puranu- kojega je „netko“ udomio na planini Mosor davnih godina. Vjerojatno niste, premda je priča veoma zanimljiva. Naime, privatni uzgajivač i lovac uspio je uzgojiti mlade purane uvezene iz – Amerike ili Španjolske, sve do stadija kada su mogli sami letjeti i održavati se na životu.
Tu priča prestaje. Nije poznato da li su purani pušteni na području Like, gdje im odgovaraju svi uvjeti za opstanak i život, obzirom da je uzgajivač bio lovozakupnik lovišta kod Udbine, ili su purani već u startu stradali na Mosoru.
U svakom slučaju događaj je zanimljiv, pogotovu za povijest lovstva ovoga kraja. Na Mosoru su , kao što je poznato, udomljeni još davnih godina mufloni, potom su iz mosorskog gatera pobjegli jelšanski grivasti skakači.
Koncesionar državnog lovišta „Mosor „ Miro Olujić učinio je pravi bum u lovstvu ovoga kraja i okrenuo stranicu povijesti na udomljavanju, uzgoju i zaštiti krupne divljači kao neprikosnoveni vizionar dalmatinskog i hrvatskog lovstva.
Njegovi uspjesi su sjajni i neponovljivi te zaslužuju da hrvatska i europska lovačka javnost znade sve o bogatstvu žive prirode na području Splitsko-dalmatinske županije.
A sad par riječi o američkom divljem puranu…
Divlji puran (Meleagris gallopavo), najveća lovna ptica u Sjevernoj Americi, u srodstvu je s fazanima, prepelicama i jarebicama. Nalazi se širom Sjedinjenih Američkih Država, osim na Aljasci, te u dijelovima Kanade i Meksika. Postoji pet priznatih podvrsta, koje se neznatno razlikuju u boji i veličini.
Muški divlji puran velika je i snažna ptica koja može težiti i do 13,5 kg i dosezati visinu do 1,2 metra. Boja tijela mu je smećkasto-crna s metalik, sjajnim odsjajem. Glava i vrat, gotovo ćelavi, mogu varirati od bijele do plave i crvene. Svijetlocrvene, mesnate izbočine vise s prednje i bočnih strana vrata, a mesnati nabor kože, nazvan podvratak (dewlap), pričvršćen je za grlo i vrat.
Čuperak dugih, grubih dlaka, zvan brada (beard), izbija s prednje strane prsiju mužjaka i može narasti do 30 cm kod starijih ptica. Svaka noga ima ostrugu; te su ostruge male i zaobljene kod mladih ptica, a duge, šiljate i vrlo oštre kod odraslih.
Odrasle ženke, ili koke , znatno su manje od mužjaka, rijetko teže više od 4,5 do 5,5 kg. Opća boja tijela im je bljeđa i nema metalni, sjajni odsjaj mužjaka. Glava i vrat ženki su obično plavo-sive boje, rijetko obrasli malim, tamnim perjem. Neke ženke razviju male brade, a mogu ispustiti razne zvukove poput kvocanja, cvrkuta i sličnih. Dominantne ženke mogu pokazivati ponašanja slična mužjacima, iako se ne šepure.
Snažnih nogu, divlji puran je izniman trkač i može postići brzinu do 19 km/h. Iako su dobri kratkoprugaši u letu, purani obično trče kad su ugroženi. Kad je bijeg nužan, mogu skočiti iz stajanja ili u trku ubrzati do 55 km/h. Ne mogu dugo ostati u zraku – obično ne lete više od nekoliko stotina metara – ali mogu kliziti i do pola milje kad se spuštaju s uzvisine.
Lovi se svim vrstama lovačkog oružja.
Zamislite, da se kojim slučajem nije izjalovio plan udomljavanja i nastanjivanja američkog divljeg purana na šumom obraslim prostranstvima Like i Gorskoga Kotara. Ili na našem, šumom obraslom Mosoru i drugih planina u njegovu susjedstvu…
Pa mi bi danas bila svjetska velesila u lovstvu ! Vrijedilo je doista pokušati.
