Sokolarenje kao tradicionalna lovna disciplina ima svoju bogatu i dugu povijest. Njegova uloga i značaj zamjetna je u lovstvu, lovnoj kinologiji te kulturnoj vrijednosti.
U Hrvatsku je sokolarenje prodrlo vrlo rano.
Naime, hrvatski su vladari, kraljevi iz narodne dinastije i ostalo visoko plemstvo, imali sokolare na svojim dvorovima, koji su se bavili uzgojem, liječenjem pa i trgovinom lovnih ptica, te su najbolji lovci među sokolovim plaćeni suhim zlatom. Točno se znalo koji pripadnik određenog sloja smije loviti s određenom pticom grabljivicom.
O utjecaju i značaju sokolarstva u Hrvatskoj saznajemo i iščitavamo iz mnogih pisanih povijesnih dokumenata, kao što je Radovanova darovnica (1070.) ili pak Dubrovački carinski statut (1277.). Na važnost sokolarstva ukazuju i prikazi sokola na minijaturama glagoljskih misala, primjerice, Glagoljski brevijar Vida Omišljanina (1396.) te Glagoljski misal Hrvoja Vukčića (1404.).
Nadalje, Jacobello (Giacomo) Vitturi, plemić iz Trogira, u svojim traktatima o sokolarstvu (1433.) piše o liječenju i uzgoju lovnih ptica, što je bilo od izuzetnog značenja u srednjovjekovnom društvu. Napose rasprava “Libro della natura e bellezza delli astori et sparuieri, et della loro infirmitade et suoi remedi” (Knjiga o naravi i ljepoti jastrebova kobaca, te o njihovim bolestima i liječenju). Njegovo je djelo značajno u proučavanju povijesnih veterinarskih praksi i ornitologije u mediteranskoj regiji.
O značaju sokolarstva govore i minijature ptica grabljivica u glagoljskim misalima, kao primjerice, Glagoljski brevijar Vida Omišljanina (1396.) te Glagoljski misal Hrvoja Vukčića (1404.).
Sokolarstvo u svojim djelima spominju Franjo Rački u “Documenta historiae chroaticae periodum antiquam illustrantia” (1877.), Tadija Smičiklas u skupu dokumenata Codex diplomaticus, Ferdo Šišić u svom djelu Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara spominje sokolarstvo, i drugi.
Tragovi sokolarenja i njegove popularnosti nalaze se i u literarnim djelima poput „Planine“, Pripovisti od pritvora Sokolara u vodu, Petra Zoranića (1536.), itd.
Premda rijetki autori pišu o sokolarenju u Hrvatskoj, „zaboravljaju“ navoditi da je bivša Dubrovačka Republika, u tadašnjim prilikama, okružena Turcima i Venecijom – živjela i doživjela svoj dug život – zahvaljujući sokolovima.
Naime, Dubrovčani su oduvijek slovili kao vješti diplomati. Da bi mogli trgovati s jednog kraja na drugi, na kopnu i preko mora, donosili bi svake godine na dar Turcima i Veneciji sokolove ulovljene i dresirane uz obalu Lastova, te Dubrovačkog primorja.
Na Lastovu su živjeli glasoviti sokolari.
Dajući sokolove na dar bila im je osigurana nesmetana trgovina proizvodima kopnom i morem. O tome postoje mnogi zapisi, sačuvani dokumenti, koji se danas čuvaju u arhivama grada Dubrovnika. Primjerice,
- odredba Dubrovačkog carinskog statuta (1277.) prema kojoj se za svaku pticu plaćao jedan groš, dok su Mlečani bili oslobođeni plaćanja ove izvozne carine.
- u Codex diplomaticus regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae zabilježeno je vraćanje oduzetih sokolova (1289.).
- zabilježen je dar Dubrovnika bosanskom sandžakbegu (1478.): Dubrovnik, da bi obradovao bosanskog sandžak-bega Skenderbega, ovomu po knezu Vlahu Radosaliću, 1478., poslao je u Prusac, gdje je Skenderbeg onda stolovao, tri sokolića. Sandžakbeg se Republici naročitim pismom zahvalio za taj dar.
- Da su Dubrovački sokolovi bili cijenjeni i izvan Dubrovnika svjedoči i uputstvo dubrovačke vlade od 23.03.1531. u kojem se navodi da je Ibrahim paša iz Carigrada zatražio jedan par sokolova s bijelim znakom ( Falconi con lo singal biancho).
- …Na početku XVI. st., kad je Napulj došao pod vlast Španjolske (1503.) i kad je španjolski kralj potvrdio (1507.) sve ranije privilegije Dubrovnika u njegovim zemljama a time i na području Napulja, nalazimo prvi trag darivanja ptica za lov napuljskom vice-kralju, kao znak poštovanja i odanosti španjolskoj kruni. Dubrovčani su darivali vice-kralja Napulja jednom godišnje, i to u doba jeseni, 12 ptica za lov (sokolova ili jastrebova)…1734. Dubrovčani kontinuirano daruju vice-kralja Napulja…(I. Mitić, Ptice za lov kao poklon Dubrovačke Republike vladaru Napulja, zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. 1978.)
Zapisnici Kneževa dvora Dubrovačke Republike, 1779., u kojima su zabilježeni troškovi za sokolarsku opremu i obuku sokolova i jastrebova – Spese de falconi et astori, Državni arhiv Dubrovnik, Arhivska serija Detta, sv.1., 12., 19. i 18. Izvor: I. Mitić, Ptice za lov kao poklon Dubrovačke Republike vladaru Napulja, zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. 1978.
Sokolarstvo u Hrvatskoj, nakon polustoljetne zabrane ponovo spomenuto u prvom Zakonu o lovu (1994.), jedan je od zakonom dozvoljenih načina lova.
Spada u nematerijalnu kulturnu baštinu Hrvatske i UNESCO-a (14.12.2021.).
Prvu knjigu o dresuri sokolova i općenito o vještini sokolarenja napisao je dr. sc. Viktor Šegrt.
Biti sokolar i loviti sa svojom sokolarskom pticom pretpostavlja dug, složen i zahtijevan put. Stoga ne čudi, što se sokolarstvo, još od Fridriha II., naziva Umjetnost lova s pticama grabljivicama (De Arte Venandi Cum Avibus).
Etični lov sokolarenjem izvršava se uz poštivanje sljedećih propisa:
- u lovu se smiju koristiti isključivo trenirane sokolarske ptice – ptice grabljivice – dnevne i noćne ptice iz reda: sokolovke (Falconiformes), jastrebovke (Accipitiformes) i sovke (Strigiformes) – jastrebovi, kobci, orlovi, kanjci, sokolovi,
- loviti može samo sokolar koji, uz lovački, ima položen i sokolarski ispit
- mora biti osiguran najmanje jedan lovački pas
- sokolar mora loviti u skladu s važećom lovno-gospodarskom osnovom, programom uzgoja divljači i programom zaštite divljači,
- za vrijeme dresure ptici se ne smije dozvoliti lov.
Minijatura plemića sa sokolom i psom, kalendar za svibanj, iz Hrvojevog misala, Split, 1404., original se čuva u istanbulskoj Knjižnici Topkapi Saraj
InfoCAP
Izvor : LOVAČKI KODEKS, FILOZOFIJA LOVČEVOG MORALA, Lovačko učilište Capreolus, Split
