S protekom vremena, kako idemo sve stariji, a čitav svoj život lovili smo trofejnu divljač, naravno, za svoje pare- nameće se potreba za osnivanjem lovačkih muzeja.
U sobama, podrumima, u potkrovlju kuća i vila stoji neprocijenjeno bogatstvo koje će jednog dana, tko zna gdje završiti. Možda i neće, ako nasljednici budu korektni i k tome strastveni lovci.
Istinski, čestit i etičan lovac nikad neće kupiti tuđi trofej ! A što onda s tim trofejom ?
Hvale vrijedna inicijativa o osnivanju lovačkih muzeja gdje bi se široj javnosti, lovačkoj, pa i onoj drugoj, predstavili najvrijedniji trofeji divljači, djelo iskusih lovaca, potekla je od safari lovca Ante Dundića.
Svestrani Dundić je prvi otvorio u Dalmaciji Lovački muzej!
U obiteljskoj kući , u zaseoku Dundići , Goričani kod Šestanovca. Zbog količine trofeja čak je razmišljao o premještanju izložbenog postava u obližnju, nekorištenu školu, ali, nažalost, u tome nije uspio.
Lovački muzej bio je pun pogodak ,ali i podstrek drugim lovcima „njegova kalibra“ da krenu razmišljati kao i on : Gdje smjestiti visoke trofeje divljači koje je ujedno nacionalno blago Hrvatske ?
Dundić je posložio vrijedne trofeje sa dalmatinskog kamenjara, kao kuke divojarca, kljove vepra, i što je najvažnije – izložio je svoj odstrjel lovačke karijere- čitavu zbirku vrhunskih trofeja muflona sa domaćeg lovišta, koja predstavlja najvrijedniju europsku zbirku te krupne i atraktivne lovne divljači.
Uporedno sa Dundićevim Lovačkim muzejom- kojega su posjećivali domaći i strani lovci, gosti sa Makarke rivijere- u obližnjem Zagvozdu svoje trofeje, većinom divokoza, predstavio je javnosti u kući i poznati zabiokovski lovac Ivica Buljubašić.
Imotski lovac „od formata“ Roko Rebić, već predstavlja svoju zbirku , među kojima je čini najvećom u Europi- 30 vukova koje je odstrijelio dok se vuk još mogao slobodno loviti !
Rebić se priprema da svoju kućnu zbirku preseli u novi imotski Muzej i da bude dostupna javnosti, posebno školskoj djeci ovoga kraja.
Još na početku svoje lovačke karijere ugledni splitski lovac Dragiša Macanović, kao i još neke njegov suvremenici, u svojim stanovima rezervirali su mjesta i posložili svoje trofeje.
Želja sviju je bila sačuvati trofejno blago neprocijenjive vrijednosti, kao dio nacionalne baštine , kojega bi jednoga dana, kada za to dođe vrijeme darovali lovačkim muzejima.
Svojedobno su zabiokovski lovci predlagali da se srednje-dalmatinski Lovački muzej postavi u lovački dom Lovačkog društva „Zec“ iz Zagvozda. No, od ideje se nije dalje otišlo.
Otvoreno je pitanje kako su ostale regije riješile očuvanje trofejne divljači svojega kraja, svojega podneblja , i kako je predstaviti javnosti. Naravno, odgovor nije jednostavan, ali svaki trud se isplati, pa bi i ovaj.
Lovački muzeji su čuvari lovačke baštine Hrvatske. Pored trofeja u njima bi se mogli smjestiti stari spisi ,lovačka literatura, lovačko oružje i oprema.
Kao što je Lovački muzej Hrvatskog lovačkog saveza u Zagrebu posvećen lovno-uzgojnoj tradiciji i baštini Hrvata.
Zašto ne bi svaka regija imala svoj lovački muzej -nakon svega ostavlja se pitanje otvorenim…
InfoCAP
NA SLICI
Ante Dundić je prvi u Dalmaciji otvorio privatni Lovački muzej :
Oružar Johan Fanzoj i H. Račić razgledali su europsku zbirku muflonskih trofeja
( 2014. )
Snimio M. Todorić
Izložbeni primjerci trofeja na osječkom Sajmu lova i ribolova (arhivski snimak )
