Prema sistematizaciji zečevi su se dijelili na – planinskog (brdskog) zeca, nizinskog ili ravničarskog i škojarskog ili otočnog zeca.
Koliko god bila ta i takva podjela realna, obzirom na prebivalište zeca, sa otoka gdje je udomljavan inozemni zec- nestalo je tipičnog škojarskog ili otočnog zeca !
Stoga se lovci, odnosno kandidati za lovce, na našem Učilištu često pitaju – ima li još na otocima našeg starog, dobrog škojarskog zeca- onakvog kakvog su lovili njihovi očevi i djedovi po vinogradima i gomilama… Ta i takva pitanja o autohtonosti zečje povrste na Braču i Visu postavljaju ne samo polaznici, nego i već iskusni lovci koji su se nalovili tijekom svojeg staža pravih, istinskih , škojarskih zečeva.
Odgovor na ovo pitanje teško je dati. No, udomljavanjem mađarskog zeca, iz godine u godinu, domaći, sigurno je da je škojarski zec promijenio je svoja svojstva. Ono što veseli domače lovce to je da je taj zec poprimio neobično veće dimenzije. Od malog, kržljavog zeca sa kamenjara, težine nekih dva ,najviše dva i po kg- škojarski zec pretvorio se u „malog diva“ – otkad se počeo pariti sa mađarskim- težina mu je narasla i do 3, 5 i 4 kilograma ! Međusobnim parenjem ravničarskog i kraškog zeca promjenila se je i genetička svojstva otočnog zeca.
Obzirom da nisu vršena istraživanja , barem koliko je javnosti poznato, čini se ipak da su otočani izgubili svojeg nekad omiljenog škojarskog zeca.
Koliko je to dobro, ili nije , jer se zec ovdje pari tijekom čitave godine- o tom -potom .
Zaključak tome bi svakako trebala dati struka.
InfoCAP
