U brdsko-planinskim lovištima divljač ne trpi vrućinu. Doduše, kada udari vrućina kao u kotlu, sa južnih obronaka planina divljač se seli na sjeverne obronke. Tamo pronalazi zaštitu, hladnije je, napose noću, a ako nema prirodnih izvora pitke vode- tu nastupaju angažirani lovci koji donose svježu vodu.
Dok mogu doprijeti vatrogasne cisterne- dobro je, ali tamo gdje su udaljena pojilišta u kamenu, izrađena od meštara da voda „ne curi“ između dva- tri kamena i zalivena cementom -lovci vodu prenose u naprtnjačama ili , gdje ih ima, kanistre pune vode prevoze konjima.
Da nema prirodnih lokava, izrađenih i napunjenih vodom pojilišta , te brižljivih lovaca – divljač ne bi preživjela enormno visoke temperature. Zajednička je osobina divljih svinja da se vole kaljužati i da se zadržavaju upravo na vlažnim i blatnjavim terenima. No, ako tih blagodati usred vrućine i žestokog zvizdana nema – sele se u niže predjele, odnosno u potragu za vodom.
Mlađi lovci se često čude tom „svinjskom fenomenu „: danas su vidjeli ovdje tragove krda divljih svinja, a već sutra nema niti jedne. Gdje su pobjegle !? Konačno zaključuju da su pošle tragom neophodne vode.
S pitkom vodom u kamenim lokvama poje se i planinske ljepotice, divokoze. One kao i divlje svinje u ljetnom turnusu odlutaju na sjevernije padine planina gdje pronalaze vodu i mir.
Lovišta su na roštilju. I ostala se divljač snalazi , ali bez pomoći i podrške lovaca mnoga bi divljač ostala suhog grla i doživjela bi katastrofu, premda nekim i ne treba baš puno vode jer je dobivaju u zelenoj hrani natopljenoj jutarnjom rosom.
InfoCAP
