Lovci, marljivi uzgajivači lakog (malog) istarskog kratkodlakog goniča sa jadranske obale i otoka skoro će odahnuti poslije višedesetljetnog lutanja, suprotstavljanja i neznanja. Na poticaj splitskih kinologa, pripadnika polustoljetnog Kinološkog društva Split, laki istarski kratkodlaki gonič dobiti će statusvarijante visoko cijenjenog, autohtonog kratkodlakog istarskog goniča. Na taj će način više od 300 pasa, po slobodnoj prosudbi, ostvariti svoje legitimno pravo na rodovnicu,na ocjenu i unošenje u registar Hrvatskog kinološkog saveza i FCI-a.
Uvaženi međunarodni kinološki sudac za sve radne skupine pasa, napose goniče ing. agr. Ante Udovičić, profesor splitskog Pučkog otvorenog učilišta Capreolus, javne ustanove za obrazovanje kadrova u lovstvu – još prije 15 godina potakao je znalački i argumentirano priznavanje lakog istarskog goniča kao varijante istarskog kratkodlakog goniča.
Naravno, bez odjeka, bez odgovora,a na štetu veoma vrijednog, lakog istarskog kratkodlakog goniča.
Sve se odvijalo uz saznanje da istarskom kratkodlakom goniču nitko ne smije niti može oduzeti primat,vrijednost i vjerodostojnost hrvatske nacionalne pasmine.
Uporan u svojem radu i nastojanju, ing. Udovičić je, zajedno sa splitskim kolegama, sačiniokonstruktivan i zahtjevan prijedlog o registru i priznavanju lakog istarskogkratkodlakog goniča uz određene činjenice i vjerodostojne podatke.
Baš kao i poput svojih daljih i bližih prethodnika, vrhunskih kinologa i veterinara u Hrvatskoj, ing.Udovičić kao pobornik lakog istarskog goniča ponudio je Hrvatskom kinološkom savezu cjelovit i argumentiran prikaz projekta o varijanti lakog istarskog goniča.
Hrvatski kinološki savez prihvatio je njegov prijedlog,uz uvjet da se na jednom mjestu, u Splitu, okupišto više lakih istarskih kratkodlakih goniča i njihovih uzgajivača.
Prva takve vrste u njegovoj povijesti.
Organizacioni odbor Kinološkog društva Split pripremio je prigodnu brošurunaziva „Mali div“ autora inž. Ante Udovičića, mag. iur. Davora Martića i dr. sc. Perice Tucaka, dr. vet. med., sa opisom lakog goniča, prijedlogom registra i, naposljetku, popisom uzgajivača / vodiča koji će sudjelovati na ovoj prestižnoj smotri u nedjelju 21. svibnja sa početkom u 9 sati na splitskom Spinutu.
Organizacioni odbor čine : Mario Dundić, predsjednik, te kao članovi Ante Udovičić,Ante Meštrović, Davor Martić, Vedran Martić, Mate Udovičić i Duje Mišura.
PRIJEDLOG REGISTRA
Stoljećima je Istra kolijevka naših autohtonih istarskih goniča, koji su se, od standardizacije te pasmine, koju je provelo par amatera lovaca-kinologa iz Slovenije godine 1926. već davno, davno unatrag, pa i više stoljeća, afirmirali kao posebna pasmina sa svim briljantnim prerogativima, koji karakteriziraju pasminu goniča. I ne samo po eksterijeru (vrlo lijepom plemenitom obliku i pasminski karakterističnom snježno-bijelom bojom sa sočno-narančastim oznakama), već i po svojim briljantnim radnim osobinama. Te radne osobine izjednačuju se, u najmanju ruku, sa najboljim osobinama ostalih istaknutih i opće priznatih pasmina goniča, ako ih u mnogo čemu i ne premašuju.
Konfiguracija Istre, prapostojbine istarskih goniča, iako je također brdovita, u mnogim je svojim dijelovima, obzirom na vrstu tla, podlogu i obraslost upravo antipodno divergentna tlu Slovenije. Dok za slovensko tlo kažemo da je, iako je brdovito, pitomo, dotle istarska područja u pretežnom dijelu nazivamo više divljim, oporima. Takva su tla ne samo u Istri, već je takvo tlo isključivo u cijelom krškom području Hrvatske, odnosno u Hrvatskom Primorju, Dalmaciji, Hercegovini i jednom dijelu Bosne, u kojem se području također plasirao i došao do punog izražaja istarski gonič.
Takova oprečnost terena morala je prvenstveno imati utjecaj na stvaranje: u kršu – lakšeg, manjeg i suhog tipa, a u šumovitim krajevima težeg, više masivnijeg i limfatičnijeg tipa, a na dodirnim područjima brojne intermedijarne plus i minus varijante u pogledu visine, tjelesne građe i tjelesne mase. Jedno je neosporno, a to je, da nesumnjivo postoje dva tipa istarskog goniča.
Kinolozi u Hrvatskoj opravdano su pokušali, a pokušavaju još i danas, uz velike materijalne žrtve, da „ozakone“ taj laki tip istarskog kratkodlakog goniča. To je autohtoni nepatvoreni tip goniča, kakav se stotinama godina uzgajao u svojoj užoj postojbini i ostalim ogoljelim terenima našeg krša, gdje su baš te osobine lakog tipa dolazile do punog izražaja kod primjene u radu. Sva nastojanja kinologa iz Hrvatske sprječavana su, a sprječavaju se još i danas, stavljanjem svakovrsnih zapreka, bez ikakvih stručnih i naučnih argumentacija i postavki!
Tvrdnja da je taj tip nastao, ne selekcijom baš tih poželjnih osobina i potreba terena, već kao posljedica degeneracije i slabe prehrane kroz dugi niz godina, je skroz nestručna, naivna i tendenciozna. Prema tome shvaćanju mogli bi dobrim hranjenjem od patuljastih pasmina svih vrsta životinja, počevši od kokoši, pasa, konja, krava pa i divljih životinja: srna, jelena i medvjeda, stvarati po želji i na jednostavan način – sa porcijama hrane – visinu po želji, masivnost i limfatičnost pojedinih pasmina od krajnjih granica negativnih do krajnjih granica pozitivnih oscilacija, ignorirajući pri tome sve ostale promjenljive i stabilne fiziološke osobine ustaljene i nasljedno prenosive.
Ne može se konačno reći, da se u Istri psi prehranjuju manjkavije nego recimo u Bosni, Srbiji, Makedoniji, već naprotiv općenito uzevši, po mom mišljenju bolje.
Ipak se nije vremenom stvorio tip lakog balkanca, lakog posavca, analogno tipu lakog istarskog goniča i to iz jednostavnog razloga, jer konfiguracija i sastav, te obraslost tla nije to uvjetovala, a da ne spominjemo i selekciju.
Ključne faktore, koji su djelovali na stvaranje lakog (manjeg) tipa istarskog goniča treba tražiti u prirodnoj i umjetnoj selekciji, u sposobnosti prilagođavanja organizma okolini radi svrsishodnosti, nauci o nasljeđivanju (genetici) i dr.
Što se tiče fiziološko-degenerativnih pojava kod lakog tipa istarskog goniča, one su neusporedivo manje izražene, nego kod već standardiziranog (normalnog) tipa istarskog goniča.
Doduše, pojedinci, valjda iz nekih svojih interesa, ne žele da se „ozakoni“ laki tip istarskog goniča. Čini se da je posrijedi ipak trgovina sa dalekosežnim posljedicama za našeg autohtonog istarskog kratkodlakog goniča.
Izvornost pasmine
Prema tumačenju ing. Udovičića, podizvornom pasminom goniča smatra se pasmina pasa koja je nastala na određenom području i toprirodnom selekcijom zbog specifi
nih okolišnih uvjeta, smišljenom, planiranom i sustavnomselekcijom čovjeka na određena svojstva te, naposljetku, pod uvjetom da u uzgoju kroz duževremensko razdoblje nije sudjelovala niti imala utjecaja neka druga pasmina.
Izvorna pasmina postaje dio nacionalnog identiteta određenog područja, a za Hrvatsku, između ostalih, dakako, to je istarski kratkodlaki gonič.
Izvorne pasmine specifične su po:
- podrijetlu,
- prilagodbi,
- vanjštini,
- reakciji na selekciju
- radnim odlikama.
Stoljetni nastanak brojnih pasmina, tipova i podtipova posljedica su selekcijskog pritiska koji podrazumijeva klimu, hranu, bolesti, management, tržište …
Ugroženost pasmine
Ugroženost pasmine ovisi o više čimbenika:
- stvarnom broju životinja,
- stupnju opadanja brojčanog stanja populacije,
- srodničkim odnosima,
- zemljopisnoj raširenosti populacije,
- promjeni okolišnih uvjeta.
Efektivna veličina populacije
Efektivna veličina populacije (Ne) je broj jedinki koje bi trebale biti u idealiziranoj populaciji da bi se proizvodio sličan broj potomaka kao realnoj populaciji od interesa.
Nakon izračuna Ne granične vrijednosti za pojedine kategorije autohtonih životinja su:
- kritična populacija: Ne manji od 20
- u opasnosti: Ne iznosi 20 – 80
- nije rizična: Ne iznosi više od 80
Animalni genetski resursi postoje u obliku brojnih
- pasmina,
- sojeva,
- lokalnih populacija.
Važnost izvornih pasmina
Raznolikost pasmina domaćih životinja u Hrvatskoj potrebno je čuvati iz više razloga:
- gospodarski: vrijednost u budućnosti, prilagodljivost, otpornost izvornih pasmina, iskorištavanje hrane heterozisa, proizvodnja hrane po principima biološke proizvodnje,
- znanstveni: usporedba konzervirane populacije sa selekcioniranim pasminama, proučavanje otpornosti na bolesti,
- kulturološki: poseban lokalni značaj pasmine,
- demografski: proizvodnja i prodaja autohtonih proizvoda na vlastitom domaćinstvu; povećava se dohodovnost OPG; zadržavanje i ostanak lokalnog stanovništva,
- tradicijski: pasmina – preduvjet zaštite izvornosti i zemljopisnog podrijetla proizvoda,
- opstanak vrsta (biljaka i životinja): bjeloglavi sup na otoku Cresu i Krku, biljne vrste, neke životinjice žive isključivo u konjskom izmetu.
POVIJESNI PREGLED
Potpun i sustavni rad na području kinologije započeo je u Hrvatskoj 1948. godine. Te je godine,naime, održana prva smotra pasa goniča u Crikvenici, da bi se iza toga nastavilo (1949.) sa smotramagoniča u Primorju i Dalmaciji.
Do te godine, zabilježeno je u povijesnim analizama hrvatske kinologije, u Hrvatskoj su bila aktivnasamo dva kinološka suca!
Godine 1951. prvi je put priređena smotra goniča u Istri i Primorju,a nešto kasnije i u Dalmaciji. Većsu tada malobrojni kinološki suci na rečenim smotrama naišli na nekoliko primjeraka istarskihkratkodlakih goniča nižim od donje granice standarda – ispod 46 cm, koje nisu smjeli pozitivnoocijeniti niti upisati u rodovnu knjigu. Štoviše, obzirom na broj takvih tzv. lakih istarskih goniča počelose govoriti o potrebi revidiranja visine istarskog goniča, jer je na smotrama i drugimlovnokinološkimpriredbama pristizalo sve više lakih istarskih kratkodlakih goniča.
Od tih i toga vremena počinje prava „bitka“ za priznavanje standarda lakog istarskog goniča. Ona jebila mukotrpna, a u njoj su sudjelovali hrvatski kinolozi, koji su, doduše zagovarali laki tip goniča,premda je i među njima bilo onih koji su opstruirali napore da se prizna laki istarski gonič kaosoj- skupina, odnosno varijanta istarskog kratkodlakog goniča. A kako se ni naši kinolozi nisu u tomeslagali, nije se mogao postignuti dogovor na razini Kinološkog saveza bivše države.
Vrijedno je svakako navesti da su kinološki suci, uvjereni u varijantu lakog goniča ipak na izložbama urazdoblju od 1953. do 1956. godine pozitivno ocijenili velik broj ovakvih goniča ispod uobičajenogstandarda, dakle ispod 46 cm visine.To su bili psi iz Primorja i Istre, koje su kinološki suci vrednovalizbog naročite ljepote, rada i tipa, no, upravo zbog sporne visine dobili su niže ocjene.
Takvi laki goniči, unatoč svemu, ipak su na koncu dobili rodovnice i proglašeni su autohtonomvarijantom istarskog kratkodlakog goniča lakog tipa.
Tijekom vremena, kako je razvoj kinologije odmicao, a sustav je sazrijevao, jednako kao i kinološkisuci, predloženo je da se standardni tip istarskog goniča nazove „veliki istarac“ ,a laki, manji tip„maliistarac“. To bi, nadalje, značilo, po tumačenju kinologa, da se ubuduće formiraju dvijepasmine, svaka sa svojim posebnim standardom. Takva je podjela prihvaćena te je trajala izvjesno vrijeme.
Još su kinolozi starije generacije tvrdili da je bila zapreka dosadašnjem priznanju lakog istarskoggoniča sam njegov naziv – hoće li se on zvati „laki tip istrijanca“ ili „mali istrijanac“. Zapravo, riječ jeo različitom poimanju naziva,ali se u suštini radilo o istom značenju riječi.
Tip (goniča, na primjer) izraz je zemljišnih, klimatskih, uzgojnih i prehrambenih prilika određenoguzgojnog područja i uzgojnog rada uzgajivača- kinologa, te se pojedini tipovi razlikuju jedino premavanjskom izgledu…
Pasmina pasa je relativan pojam,a naša razdioba goniča – goniči po boji – bijele goniče sa
narančastim oznakama svrstavamo u istarsku pasminu. Naravno, kod sistematizacije igra važnuulogu oblik glave psa, konstitucija, veličina i slične vrijednosti, što se već desetljećima za svakupojedinačnu pasminu goniča ustalilo.
Iz tog proizlazi uvjerenje i odgovor da bi za lov na kraškim područjima – obzirom na veličinu,ekološke uvjete i ostale uvjete –prioritet imao pasminski tip tzv. lakog ili malog istarskogkratkodlakog goniča,a u šumovitim predjelima drugi tip- tzv. veliki istarski gonič.
Ovdje, naravno, nije riječ o dvije zasebne pasmine, nego o jednoj jedinstvenoj pasmini, s tim da jelaki istarski gonič pas krša i kamenjara, kuda se zbog svojih fizičkih osobina lakše i brže kreće i da utom pogledu apsolutno zadovoljava sve uvjete lova na zečeve, prvenstveno,a tek potom lova divljesvinje kao divljač novijeg doba.
U vrijeme kada su počele debate o lakom istarskom goniču nitko nije spominjao divlju svinju kaolovnu divljač nego se sa lakim istarskim goničem, koji je veoma brzo, efikasno i znalački savladavao sve zapreke kamenjara –lovila divljač određenog kamenitog područja a to je bio zec!
Kako na priobalju, Primorju i Dalmaciji, tako i na jadranskim otocima.
Obzirom na protok vremena, prirodne okolnosti i način življenja lovaca na otocima i na kopnu, laki istarski gonič već je postao pas generacija, pas koji sa nevjerojatnom elegancijom, hrabrošću ibrzinom savladavao daljine u potragu za divljači tako da mu nema ravna u tome čime ga je obdarilaMajka priroda.
A manje je važno, da li ćemo ga zvati „mali“ ili „laki“, zapravo je svejedno, jedino je važno da ga seprihvati u veliku obitelj autohtone hrvatske lovne pasmine goniča, koja ide na ruku lovcima kojilove sitnu dlakavu divljač, najviše zečeve.
Na kraju se još može kazati da su različiti „stručnjaci“, više ili manje razine, osporavali sve ono što jeprirodno ili uzgojem usađeno u malom istarskom kratkodlakog goniču. Prigovori dušobrižnika lakoggoniča bili su u proturječnosti sa stvarnim stanjem i prilikama, protiv svih vrijednosti koje je ovajgonič postigao razvojem i pokazao neposredno u lovištu brdsko-planinskog tipa.
Mali, laki div je među nama, biti će i ostati naš veliki prijatelj i lovac.
