Našeg autohtonog, sivog vuka,jednog od trojice veličanstvenih (društvo smeđeg medvjeda i risa) na najboljem je putu da ga snađe – zla kob !
Još su stari dalmatinski lovci govorili kako je vuk , naprosto, dobrodošao u lovišta. Stočari su, naravno, na njega gledali drugačijim očima . S razlogom i opravdano. Gladna zvijer bi im ušetala u torove, zaskočila stada na pašnjacima, da bi nakon krvavog pirovanja stočarima preostalo sanirati štetu, koliko se mogla sanirati, uz pomoć vještaka, koji je obavljao procjenu počinjene štete. I nakon toga , dugog povuci- potegni konačno bi dobio nekakvo obeštećenje, uglavnom nesrazmjerno počinjenoj šteti i dugoročnom gubitku.
Već se odavno šuška kako bi našeg autohonog vuka valjalo proglasiti za lovnu divljač. Jednostavno, životni prostor čovjeka i vuka se podudara, ili, bolje rečeno, ljudi su zašli na teritorij vuka (i ostalih životinja), širenjem naselja i povećanom populacijom, što je dovelo do češćih napada zvijeri na stoku. Vuk se ušetao u gradove, kamere ga bilježe u šetnji ulicama, onako izgubljenog i zastrašenog,a da i sam ne zna kuda će krenuti i u kojem će gradskom kvartu završiti i snaći se kako bi pobjegao iz naselja sa masovnim spavaonicama.
Europa je to tek nedavno uočila.Pred godinu dana Europski je parlament izglasao Rezoluciju kojom se poziva na smanjenje statusa ozloglašenog vuka. Odnosno, vuk bi , na neki način, trebao doći na listu lovne divljači,što znači da bi se lovio . Premda stručnjaci u njegovu odstrjelu ne vide spas niti mogućnost smanjenja šteta koje on pravi stoci i stočarima!
U Hrvatskoj su pokrenute izmjene i dopune aktualnog Zakona o lovstvu kako bi se promjenio članak 9. te naš sivi vuk proglasio za divljač . Ništa lakše promjeniti je ili dopuniti zakon,ali što i kako dalje – pitaju se ozlojeđeni stočari,ali i zaštitari prirode , koji već unaprijed smatraju da vuka i dalje treba držati „na uzdi“ i pod strogom zaštitom , bez obzira na njegovu ćud i počinjene štete stočarima.
Osuđeni smo na suživot s vukom. Htjeli mi to ili ne. Oštećenim stočari značiti će mnogo, da brže i mnogo jednostavnije dođu do obeštećenja- u odnosu na sadašnje stanje i prilike, što će lovci moći loviti životinju iz njihovih noćnih mora. Nadaju se da će s lovcima postići lakši i brži dogovor…No, sada zalazimo u skroz drugačiju situaciju, što se tiće pak samih lovaca – država će se, po slovu prijedloga izmjena i dopuna Zakona o lovstvu, znači, riješiti sporova i nadoknade odštete stočarima, dok će štetu stočaru platiti – tko drugi nego – lovoovlaštenik !
Dakle, ako bi se prihvatile izmjene i dopune aktualnog Zakona o lovstvu, članka 9., čitav teret međusobnog odnosa stočara i vukova spao bi na leđa skromnog lovačkog proračuna. Nitko pametan ne bi prihvatio takav odnos, a najmanje lovoovlaštenici, opterećeni davanjima „do grla“ svoje osiromašene i obezvrijeđene blagajne.Ne treba zaboraviti da se teret financiranja aktivnosti lovačkih udruga svodi na probušeni džep velikog broja hrvatskih lovaca i lovkinja. A , s druge strane, obveze im sve više rastu. Svi traže eure,a nitko ne osigurava njihov povratak…
Vuk bi se lovio (i lovci plaćali ,rekosmo, ogromne štete !) u skladu sa Planom gospodarenja i Akcijskim planom gospodarenja, dakle, temeljnim i izvedbenim dokumentom kako taj odstrel provoditi u praksi u tijeku trajanja na razini godine dana.
Jednako kao što se danas lovi smeđi medvjed.
U ovim i ovakvim situacijama valja razmotriti važne elemente za i protiv odstrjela vuka. Naravno, prije svega treba utvrditi veličinu njegove populacije, područja gdje najviše obitava i gdje pravi štete, te svakako imati u vidu što će se dogoditi sa spornim, jednako tako opasnim vukopasom, miješancem vuka i psa, kojega su stručnjaci svrstali u jednak rod. Bastard psa i vuka , bez obzira na količinu gena, postao je preko noći – autohtoni sivi vuk !?
Podaci o štetama pak nisu mjerodavni. Oni daju jedino vjerodostojnu činjenicu da je vuk na određenom području prisutan,a ne pružaju podatak o njegovoj brojnosti. Vučju populaciju prati svatko na svoj način . Struka kaže da ih je negdje oko 200, sa mogučnošću povećanja, dok se iz lovačkih redova čuje da ih je više od 450, pa čak i da prelaze brojku od 600. Ništa neobično, kada se znade da su lovci uvijek u terenu, i da svoje lovište poznaju kao svoj džep. Čini se da ipak nosi prevagu ova potonja lovačka brojka, što je i razlog zbog čega se krenulo u ozbiljan projekt sakupljanja uzoraka zbog genetičkog brojanja u području vučjih obitavališta. Cilj je sakupiti što više uzoraka vučjeg izmeta.
Lovci su angažirani na tom zahtjevnom i odgovornom poslu. Naposljetku, vidjeti će se da li će čitava priča oko promjene zakonskih okvira ići na štetu autohtonog sivog vuka ,ali i lovaca , odnosno lovoovlaštenika.
Možda se i isćeprka poneki euro iz fondova resornog ministarstva kao ispomoć lovačkim udrugama.
