Sljedbenicima Svetog Huberta čestitamo spomendan 3. studenog sa željom da ih u životu i lovu prati dobra kob!
SVETI HUBERT….I KULT SVETOG HUBERTA ŽIVI MEĐU NAMA I NAŠIM OBITELJIMA
Još 1897. godine ( Lovačko-ribarski viestnik, organ Obćeg hrvatskoga družtva za gojenje lova i ribarstva, Križevci, studeni 1897. )donio je veoma vrijedan članak o slavljenju sv. Huberta.
„ Ne samo u Francuskoj i Njemačkoj već i malo po ostaloj srednjoj Evropi slave lovci sv. Huberta , dan 3. studena ,kao dan svog svetitelja ili patrona. U prijašnje se doba osobito po kraljevskih i velikaških dvorovih taj dan , izvanredno svečanim načinom , uz istodobno obdržavanje sjajnih i razkošnih tzv. parforce lovova i inih lovačkih zabava, slavio.
Pa i danas je jošte kod mnogih velikaša običajno taj lov proslaviti začetkom tzv. velikih jesenskih i jašilačkih lovova na plemenitu divljač. Dana 3. studena znamenit je moment u životu svakoga pravoga lovca.
U tekstu „ U oči dana sv. Huberta“ dalje se navodi da u povodu lovačke slave imadu dvije legende, te se iznaša kako je sv. Hubert naišao na jelena sa svijetlim zlatnim križem među rogovljem.
Znakovito je što autor ,doduše, nepoznat,ali je vjerojatno riječ o redakcijskom tekstu samoga glavnog urednika Frana Žavera Kesterčaneka gdje se navodi još i ovo:
„ A kao što se u zapadnoj crkvi slavi kao svetitelj lovaca sv. Huberto, isto se tako i opet kod sljedbenika iztočne crkve ,a naročito Serbijanaca slavi i opet sv. Evstahije – na dan 30. rujna po starom , odnosno 2. listopada po novom koledaru, u isto ime „.
O sv. Evstahiji imade slična legenda , kao što je ona o sv. Hubertu.
„ Jednoga dana kada oštrom strielom ganjaše jednoga jelena po gustoj šumi svojoj, zbi se čudo. Ispred oka nestade mu jelena , da se malo čas pojavi sa zlatnim krstom između rogovlja , sa krstom iz koga zraci svetiteljstva sipahu i tamnu goru osvjetlivahu. Iz zračnih visina opet se začu istodobno glas : Plakide, Plakide, ja sam Hristos ,koji je na križu umro da bi tebe i sve ljude blaženimi učinio , želio si krst, poklopni mu se i budu blažen.
Plakida je nestao, a Evstahije je ostao, da čini dobra djela, da priča svietu vjeru Isusovu,da , da za nju strada i da se proslavlja kao Sveti… „
Hrvatsko plemstvo, posebice ugledni hrvatski velikaši i njihove obitelji, odreda lovci, slaviše sv. Huberta u svojim obiteljskim kapelicama.
U kapeli grofovske obitelji Bombelles u Zelendvoru kod Varaždina, gdje su sahranjeni posljednji grofovi ove velikaške španjolsko- francuske loze,služile su se svete mise i započinjali su veliki hubertovski lovovi, u čast i slavu lovačkog sveca i moćnog zaštitnika sv. Huberta.
„ Prigodom 3. studena, blagdana sv. Huberta, pa sve do 6. studena, obdržavahu se hubertovski lovovi u lovištu Komar, Opeka i Zelendvor ( Lovačko ribarski viestik, 1897. )
U čast sv. Huberta u lovištah presvietloga gospodina Marka grofa Bombellesa bio je priređen lov u kojem su postignuti lijepi uspjesi.
U nekoliko dana odstrijeljeno je 3478 komada divljači, od srna ( 33), zečeva ( 1483), divljih kunića ( 153), fazana ( 1754 ), poljskih jarebica – trčaka ( 27 ) ,te druge divljači.
U tom hubertovskom lovu sudjelovali su značajni hrvatski grofovi: Grof Rudolf Erdoddy, pragrof Carlo Salm- Reiflerscheidt, Ivan grof Drašković, Ferdinand grof Trauttmansdorff, Carlo grof Schoborn, Ferdinad grof Branduis, Oskar pl. Pongratz i Alfred Lippit,kao i kućedomaćin, presvijetli grof Marko Bombelles.
Zapis o sv. Hubertu (sv. Huberto) pronašli smo u Lovačko-ribarskom Viestniku ( studeni 1903. godine ), gdje se, pored već poznatih podataka o mjestu rođenja i gorućem križu , navodi da su lovci „po običaju Srednjega vijeka izabrali sv. Huberta za svojega zaštitnika i svečara,slaveći mu spomendan 3. studena ,osobitom sjajem i lovačkim užićem.
Njegovim su imenom nazvani i mnogi lovački dvorci ,a mnogi su vladari u to ime osnovali posebne vitežke redove….“
„Pod još i danas obstojećeg bavarskog vitežkog reda sv. Huberta uživali su osobiti ugled još i wurtenberžki, kolinski i česki lovački redovi.
Dekoracija bavarskog viteškog reda sv. Huberta sastojaše se prvobitno iz zlatnoga vitežkoga lanca, sastavljenog od samih zlatnih lovačkih rogova. Godine 1708. dadoše mu oblik bielo emailiranog zlatnog križa sa osam šiljaka ikrunom. Na prednjoj zelenoj stranici srednjega štita nakrižu nalazi se slika sv. Huberta sa jelenom i gotskim napisom „ In traw vast“, što u prijevodu znači „ Stalan u vjernosti, a na drugoj strani napis „ In memoriam recuperatae dignitatis avitae 1708. „, što znači „ Na spomen obnove prastare časti“.
Bavarski viteški red sv. Huberta osnovao je 1444. godine vojvoda Gerhard V, a obnovio ga je 1708. godine veliki vojvoda Johann Vilchelm Pfalački.“
Ugledni hrvatski jezikoslovac i povjesničar dr. Ico Cepelić iz Osijeka zapisao je više priča o sv. Hubertu,među kojima izdvajamo zapis pod naslovom „O nekolicini od predstavnika lova“ ( Lovačko-ribarski vjesnik, Zagreb,1934.)
„Diana je kći Jupitera, oca svih bogova u starih Rimljana i Latone. Diani je otac odredio da se ne smije udavati, dao joj luk i strelice te je učinio božicom šuma. Dianu su pratile nimfe, a zanimao ju je najviše lov. Zato je smatrana božanstvom lova. Sačuvala su nam se dva starinska Dianina lika od kamena, a novih ima sva sila. Što je u starih Rimljana Diana, to je u starih Grka Artemida.
Sv. Eustahije se je do svoga pokrštenja zvao Placid, a bio je rimski plemić i služio u vojsci cara Trajana (98-117). Kad je Placid jednoć u lovu progonio jelena, okrene se ovaj iznenada i Placid očuje riječi: “Placide, zašto me progoniš?”, a među jelenovim mu se rogovima ukaže obasjani lik raspetoga Spasitelja. Od prepasti padne Placid na koljena i zapita: “Gospodine, tko si?” Odgovor je glasio: “Ja sam Krist, koji te je stvorio, koji te je otkupio i koji će te učiniti blaženim”. Ove su riječi dostajale da se Placid pokrsti zajedno sa ženom i dva sina. Na krstu je dobio ime Eustahije i pod Hadrijanom (117-138.) zbog ispovijedanja kršćanske vjere umro mučeničkom smrti u ražarenoj peći, jer ga lavovi ne htjedoše rastrgati. Kao njegov praznik svetkuje se u katoličkoj crkvi dan 20.IX. u godini.
Sv. Hubert (Hubertus, Hugbertus) bivši grof živio je na dvoru Teodorika III. (sadašnja sjeveroistočna Francuska), gdje je postigao visoke časti. Živio je veselo, a volio lov. Loveći jedne nedjelje, dok su drugi vjernici u crkvi molili, ugleda on iznenadno krasnog jelena sa znamenjem sv. križa među rogovima i očuje glas: “Obrati se, inače će te stići kazna!”
Radi ovog događaja odreče se Hubert svih časti, ode u samoću i proživi ondje 7 godina. Zatim bude učenikom sv. Lamberta, biskupa u Maastrichtu, i postane njegovim nasljednikom (709.), a god. 722. prenese sjedište svoje biskupije u Liège (Lüttich).
Sv. Hubert je bio gorljivi propovjednik sv. Evanđelja i pridobio mnoge pogane u Ardenama za kršćanstvo. Zato ga zovu apostolom Ardenjana. Živio je sveto i pokornički, a sirotinji bio ocem. Odmah poslije njegove smrti (30.V.728.) počeše ga u njegovoj biskupiji veličati i slaviti, što se je proširilo po svem susjedstvu. Kao praznik svetkuje se u katoličkoj crkvi njemu u čast 3.studenoga tj. dan kojega je prenio sjedište svoje biskupije u Liège“.
Rano, već u X. stoljeću služili su lovci u Ardenima sv. Huberta kao svog sveca i njemu u čast praznovali dan 1.XI., kada su obično završavali lov na visoku divljač. Danas se sv. Hubert slavi kao zaštitnik lovaca u cijelom katoličkom svijetu, a legenda mu pripisuje mnoga čudesa u vezi s lovom.
Prvi opširniji zapis o štovanju i povijesti sv. Huberta zapisano je u knjizi „Lovstvo“ prvog tajnika Družtva za gajenje lova i ribarstva, uvaženog lovačkog pisca ing. Ive Čeovića. Riječ je, dakako,o podužem tekstu u izdanju „Lovstva“ iz 1941. godine, u vrijeme početka vladavine NDH.
Poslije toga, iza Drugoga svjetskoga rata pa do 1990. godine,vladao je muk i svojevrsno zatišje. Nitko nije zborio o sv. Hubertu, zaštitniku lovačke svojte,ali i svih njima bliskih, šumara, matematičara, optičara, mesara, metalskih radnika. Također je bio čuven u medicini kao jedan od rijetkih svetaca iscjelitelja bjesnoće i ugriza.
Sv. Hubert se duboko uvukao u svijest hrvatskih lovaca. Za vrijeme lovačkog krštenja, kada se po starinskim običajima ( o kojima se može diskutirati jesu i humani ili nisu ),jedan od tri udarca šibom daje se u čast sv. Huberta.
Lovci se mole svojim lovačkim zaštitnicima sv. Hubertu i sv. Eustahiji da svojim moćnim zagovorom pred prestoljem Svevišnjega štite i brane njihova uzvišenog druga i lovca…( „Posavski lovac „, studeni 1929. ).
Lovci ga vole i štuju pa ga često zazivaju u slučaju nevolje ,bolesti ili gladi sa „Sveti Huberte, pomozi nam !“.
Hvala vam i slava sv. Huberte , sv. Eustahije i Diano, Manitobo i tebi Bartolde Schwarcu ,kao i svim onima koji su zaštitnici i dobri duhovi našeg zelenog zbora ( „Posavski lovac“ 2. ožujka, 1930. Vinkovci ).
Upečatljiv priziv sv. Huberta za lovce i pučanstvo u nevolji zapisao je Ninjanin Antun Maštrović, ugledni ornitolog i zoolog.
On je prenio glas puka kada je zgodimice ( siječanj 1934. godine ) zavapio kako bi zaštitio ugroženu divljač i prirodu:
„Sv. Hubertuse,čuj vapaj ove lijepe zemlje pune prestrašene, izmorene divljači,ulij u naše lovce malo ljubavi za ta Božja stvorenja, uznastoj da novi lovački zakon bude što pametnije premjenjen na slavu Tvoju,a na radost i veselje svih pravih i časnih lovaca „.
Kada se lovac javno hvali ulovom kaže da ,ako se javno ispovijedi pred lovcima da će ga božica Diana i sv. Hubertus razriješiti grijeha , te im se neće zamjeriti…“ ( „Zelena pošta“, Zagreb, 1938. ).
„Lov kao najotmjeniji i najviteškiji šport bio je u prvom redu svojina vlada i velmožapa je na osnovu tih prerogativa postao vladarskim regalnim pravom , pisao je „Posavski lovac „ (Glasilo Kraljevine Jugoslavije, godina VII, Vinkovci, svibanj 1930. ).
„Tek u novije doba , u modernim državama zamijenile su ga demokratske zakonske uredbe , uzimajući kao osnovicu lovnog prava zemljišni posjed,ali i u tome vidimo vladare i velmože kao i prije, u velikom zboru vjernika sv. Huberta i sv. Eustahija“.
Prvo misno slavlje u suverenoj državi Hrvatskoj priređeno je u dvorcu grofova Drašković u Trakošćanu.U kapelici stare obiteljske loze Drašković sveta misa služena je 3. studenoga 1990. godine.
Dvorac Trakošćan kod Varaždina povijesno je znamenje hrvatskoga lovstva.Uz ovaj prekrasni dvorac, koji danas predstavlja nezaobilaznu turističku atrakciju,spominje je grof Dioniz Drašković Trakostjanski ( 1904.), carski i kraljevski komornik , počasni član Hrvatskog društva za gajenje lova i ribarstva u Zagrebu.
Grof Ivan Drašković Trakostjanski ( umro u Beču 1910. godine )bio je najmlađi sin grofa Karla Draškovića . Ivan se oženio groficom Julijom iz čuvene velikaške i lovačke obitelji Erdody, s kojom je dobio dva sina , Dragutina i Ivana.
Grofovska obitelj Drašković ostavila je snažan pečat u hrvatskom lovstvu. Između ostaloga,povezuje se Draškovićeve nasljednike za grofovsku obitelj Marka Bombellesa u Varaždinu,kamo su ostavili trajan i neprikosnoveni povijesni trag u uzgoju sitne divljači na ovim našim prostorima.
U Splitsko-dalmatinskoj županiji služena je prva sveta misa u čast i slavu sv. Huberta 3. studenoga 1993. godine u crkvi sv. Ane i Jakova u Dicmu.
Ispred više od 200 lovaca i mještana misno slavlje je predvodio don Ivan Dragušica, mjesni župnik i misionar.
Štovanje sv. Huberta, s vremenom postaje svojevrsni moralni zakon u zaštiti lova, lovaca, prirode i okoliša.
POD PATRONATOM HRVATSKOG LOVAČKOG SAVEZA
Nakon polustoljetnog zatišja sv. Hubert je na konju ujahao u hrvatska lovišta, ušao je u srcima svih hrvatskih lovaca i lovkinja i njihovih obitelji.
U znak dobre volje i zahvalnosti lovci mu podigoše kapelice i svetišta diljem hrvatskih lovišta, gdje 3. studenoga svečano obilježavaju njegovu svetost i dobrotu.
Na tragu povezivanja hrvatskih lovaca, više od 70.000 dragovoljno sjedinjenih katolika u moćnu lovačku asocijaciju, Hrvatski lovački savez potakao je središnje okupljanje lovaca jednom godišnje na spomendan sv.Huberta, najčešće dan prije velike lovačke svetkovine u svim lovačkim udruženjima i županijskim lovačkim savezima.
Već 2010. godine pod patronatom sv. Huberta i Hrvatskoglovačkog saveza na čelu sa predsjednikom Đurom Dečakom održano je okupljanje lovaca iz svih županija u Ogulinu.
Potom je 2011. godine svečanost priređena u Đakovu, a 2012. godine u Rijeci, na Trsatu.
Ulicama Ogulina prodefiliralo je više od 800 lovaca ,noseći križ među jelenskim trofejem, u nepreglednoj koloni , pod stijegom Hrvatskog lovačkog saveza i nepreglednih zastava lovačkih saveza u Hrvatskoj.
U crkvi sv. Križa misu je predvodio velečasni Tomislav Rogić, koji je tom prigodom blagoslovio i dvije lovačke zastave.
Predsjednik Hrvatskog lovačkog saveza Đuro Dečak i predsjednik Lovačkog saveza Karlovačke županije Vinko Pavlić položili su vijenac i upalili svijeće na spomen obilježje palih hrvatskih branitelja na ogulinskom Trgu hrvatskih rodoljuba.
Središnja proslava sv. Huberta održana je u Đakovu ( 2011. godine ). U velikoj, najvećoj dotad zabilježenoj procesiji sudjelovalo je više od dvije tisuće lovaca i sljedbenika sv. Huberta iz Hrvatske,ali i drugih zemalja, Slovenije, Mađarske i Švicarske.
Uprizorenje sv. Huberta održano je u Stosmayerovom parku u Đakovu, što nije slučajnost, kada znamo da je biskup Strosmayer bio strastveni lovac i uzgajivač divljači.
Misu je pred vjerničkim pukom predvodio don Marin Srakić, đakovačko-osječki nadbiskup i metropolit , uz koncelebraciju 14 svećenika , koji su posljednjih 14 godina vodili misna slavlja u svojim župama prilikom obolježavanja blagdana sv. Huberta.
U svetištu majke Božje na Trsatu, pod patronatom Hrvatskog lovačkog saveza i Lovačkog saveza Primorsko-goranske županije priređeno je središnje slavlje u povodu spomendan sv. Huberta za sve lovce Republike Hrvatske.
Ispred crkve prodefilirano je oko 900 lovaca u svečanim lovačkim odijelima i pod stijegovima županijskih lovačkioh saveza i lovačkih udruga . Misno slavlje je služio trsatski franjevac fra Serafin Sabol.
U nepreglednoj koloni lovaca bio je Đuro Dečak, predsjednik HLS-a ,njegov dopredsjednik dr.sc. Josip Malnar, inače predsjednik Lovačkog saveza Primorsko-goranske županije, kao i predstavnici lokalnih i županijskih vlasti, te članovi organa Hrvatskog lovačkog saveza, predsjednici županijskih lovačkih saveza, te drugi sljedbenici učenja našeg sveca zaštitnika, sv. Huberta.
U čast sv. Huberta priređeno je slavlje u Požegi pod visokim pokroviteljstvom Hrvatskog lovačkog saveza i uz suradnju Lovačkog saveza Požeško-slavonske županije.
Spomendan sv. Huberta proslavljen je u mnogim županijama uz suradnju Lovačkih saveza županija i Hrvatskog lovačkog saveza.Više od tisuću klovaca i lovkinja, kao i ostalih sljedbenika svetog Huberta prodefiliralo je ulicama Sinja,Knina,Pule,Ludbrega, Udbine, Bjelovara…
POVIJESNA ISTINA ILI LEGENDA
Najpotpunija zbirka izvora za životopise svetaca su tzv. Bollandiste, tj. 67 velikih knjiga pod nazivom Acta Sanctorum. Djelo je započeo jezuit Jan Bollanden (umro je u Antverpenu 1665. godine), a nastavili su povjesničari iz reda jezuita. Knjige su izlazile u godinama od 1643. do 1910.godine, obuhvaćajući razdoblje od 1. siječnja do 10. studenoga. Zbirka stoga nije kompletna. Radi se o kritičkom djelu, koje razlikuje povijesnu istinu od legendi.
O sv. Hubertu raspravlja se u 1. studentskoj knjizi Acta Sanctorum Novembris autora Karla de Schmedta, Vilema van Hoffa i Josefa de Backera, koja je izdana u Parizu kod Palmea. Godine 1887. sv. Hubertu je posvećeno 107 knjižnih gusto tiskanih stranica, koje sadrže sedam raznih latinskih životopisa, a osim togai posebno poglavlje o svecu kao zaštitniku lovaca.
Najautentičnije što se sačuvalo o povijesnoj osobi sv. Huberta je životopis Vita sancti Huberti, koji je nepoznati klerik koncipirao 774. godine, dakle, 17 godina poslije Hubertove smrti. Taj i ostala tri životopisa, koji potječu od raznih autora prije XV. stoljeća, ne spominju legendu o pojavi jelena s križem među rogovima. Legendu prvi spominje peti životopis iz XV. stoljeća, šesti iz 1511. i sedmi iz 1526. godine. Pojedini životopisi se, razumije se, razlikuju u nekim podacima. Sam Hubert, plemić, lovac, biskup i zaštitnik lovaca, je u pojedinim izvorima imenovan kao Hugbert, Hugibert, Huchbert ili Hujprecht.
O sv. Hubertu napisao je knjigu Ferdinand Wang Die Stammtafel Des Heiligen Hubertus , gdje je opisao dvije legende o lovačkom svecu.
Francuski časopis Le Carillon ( broj 11 od 15. studenoga 1904.) izvjestio je kako se sv. Hubert rodio sredinom VII stoljeća kao sin Bertramusa, hercega od Ahvitanije, te da je živio na dvoru franačkog kralja Ditriha III,a kasnije na dvoru svojega ujaka Pepina ( Pipin )od Herstala.
Prema povijesnim zapisima, koji se danas ,uz veliki trud mogu dobiti na uvid, u optjecaju su tri legende o sv. Hubertu ( Lovačko-ribarski vjesnik, Zagreb, studeni 1935. ,Stjepan Samobor „Sveti Hubertus“ ).
„Svaki narod, posebno lovačka plemena u povijesti štovali su svojeg sveca zaštitnika vjerujući da će im on podariti dobar i obilan lov. Zbog toga su tom svecu i božanstvu pridonosili darove i žrtve.
Prvi je lovac ,po legendi, bio Nimrod,unuk Adamov. Slavi ga se kao prvog lovca i zaštitnika sitne divljači.
U grčkoj mitologiji vladala je božica Artemida ( Artemis), u to vrijeme poznatija kao božica lova Agrotera.
Stari Rimljani slavili su i klanjali se svojoj Dijani, koja je bila, u datim povijesnim okolnostima, vjerna kopija grčke božice lova Artemide.
Dijana je prikazana sa jelenom ,lijevom rukom drži jelena za rogove ,a desnom vadi strijeli iz tobolca. Raščupana je , u kratkoj haljini,ali bilo je i drugih prikaza .
Sv. Hubert je zaštitnik lovaca na krupnu divljač,a onda i lovaca na sitnu divljač.
Prikazan je na konju ,kada se pred njim ukazao užareni križ među rogovima jelena. Najčešće se u legendama,kod meštara slikarstva, prikazuje s lukom ( armbrust), koji je napet , kao na puščanom kundaku i koji se odapinje uz pomoć obarača kao kod lovačkih pušaka.
Upravno vijeće POU Capreolus
