Hrvatska moderna umjetnost nezamisliva je bez Branislava Deškovića (Pučišća, 1883. – Zagreb, 1939.), Bračanina čije su skulpture pasa i divljači postale sinonim za snagu animalizma. No, malo je poznato da je s druge strane kanala, na susjednom Hvaru, stvarao čovjek koji je taj isti lovački žar i ljubav prema životinjskom pokretu pretočio u toplinu maslinova drva. Profesor Ivko Radovanović (Gdinj, 1878. – Split, 1938.) nije bio lovac po zanatu, ali je njegov opus najčišći dokaz kako umjetničko oko može osjetiti puls prirode jednako snažno kao i onaj tko je prati u stopu kroz taj surovi škojarski kamenjar.
Od masline do pokreta: Radovanovićev animalizam
Inspiriran Deškovićevim naturalizmom, Radovanović se nakon umirovljenja (1930/31.) vratio ‘rodnoj grudi’, gdje se ozbiljnije posvetio dlijetu i kistu iako je s obzirom na svoj školsko-pedagoški i kulturno-prosvjetni status mogao ostati živjeti i u nekom velikom gradu. Njegove ruke nisu birale mramor, već drvo masline – kvrgavo, žilavo i puno duha, baš poput njegovog suvremenika Josipa Makjanića (Svirče, 1837. – 1929.), samoukog umjetnika-kipara i ljetopisca.
Treba samo vidjeti kako su iz tog drva ‘izranjali’ psi u raznim pozama (‘pas na tragu’, ‘pas koji drijema’, ‘lovački pas koji odmara – Viola pok. don Luke Antičevića‘, ‘pas koji vreba’ – markira divljač koju je Ivko tako precizno poznavao), ali i neke ptice poput sokola… Njegove slike ‘Sjećanje na djetinjstvo’ (napeta ploča), jarebice koje nažalost danas gotovo ni nema na škoju, pa i zeca (ulje na platnu) nisu bile samo puki prikazi, već prave studije trenutka u kojem se spajaju instinkt i opstanak. Iako bez puške u ruci, Radovanović je očito bio vrhunski ‘lovac na formu’.
Hedonizam i zajedništvo: Divljač kao kulinarski ritual
Posve zanimljiv paradoks Radovanovićeve ličnosti ležao je u njegovu odnosu prema ulovu. Iako mu vlastita životna filozofija nije nalagala odlazak u lov, s velikim je užitkom i kulinarskim umijećem konzumirao razne specijalitete od divljači (puha, zeca i raznih ptica) koje su mu donosili susjedi lovci. Za njega je priprema jednog dugouhana ili jarebice kamenjarke u njegovom domu bila produžetak umjetničkog čina – spoj poštovanja prema daru prirode i društvenog rituala. Stol u Gdinju bio je mjesto gdje se lovačka priča dobrih susjeda pretvarala u vrhunski gastronomski doživljaj, začinjen domaćim vinom i intelektualnim razgovorom.
Zaboravljeno blago u Gdinju
Mora se reći i to da je Ivko Radovanović bio zaslužni hrvatski humanist, pedagoški i društveni radnik, pisac, publicist, slikar i kipar, a povrh svega veliki domoljub. U tom smislu je odgajao i svoju djecu – Tatjanu, Ileanu, Ivka i Juliju koja je danas jedina živa i prebiva u Zagrebu. Kćerka Tatjana mu je bila istaknuta akad. slikarica, grafičarka i pjesnikinja, a sin Ivo umjetnik-kipar koji je svoje skulpture izrađivao od tvrdog kamena pod simboličnim nazivom ‘kameno doba’, tako da se i neka njihova djela čuvaju u zajedničkoj obiteljskoj zbirci umjetnina u Gdinju.
Danas, desetljećima nakon smrti uvaženog profesora upravo ta zbirka je nijemi svjedok jedne velike epohe. Nažalost, unatoč neospornoj umjetničkoj i povijesnoj vrijednosti, njegova ostavština u rodnom Gdinju praktički je prepuštena sama sebi. Bez sustavne brige i stručne konzervacije, ti jedinstveni radovi u maslini i na platnu prepušteni su ‘zubu vremena’ pa polako propadaju. Vrijeme je da se zapitamo hoćemo li dopustiti da se ugasi sjećanje na umjetnika koji je, baš poput Deškovića, proslavio dalmatinski animalizam, ili ćemo napokon prepoznati i stvarno zaštititi ovo zanemareno blago otoka Hvara.
InfoCAP Tekst i snimke Mirko Crnčević
