
Mnogi autori, kako domaći tako mi strani, tijekom povijesti bavili u se istraživanjem podrijetla zlatnog čaglja ( Canis aureus ) na Korčuli i Pelješcu, a potom i u nekim drugim područjima koje je ovaj zlotvor naselio.
Većina objašnjenja svodila se na međusobne malomišćanske svađe Korčule i Pelješca, odnosno još i šire, da su čagljeve namjerno udomili čak – Dubrovčani iz nekih svojih razloga.
M. Dubac je 1966. godine pisao da su čaglja na Korčuli unijeli još 1644. godine „nepoznati ljudi skloni zlu „ da bi onda Korčulani učinili još goru stvar – prenijeli su čaglja na susjedni Pelješac „iz čistog susjedskog inata“. Englez T.G. Jackson vjerovao je da je u 16. stoljeću „susjedni neprijatelj“ sa brodom dovezao preko noći par čagljeva koji su se namnožili u tolikoj mjeri da su izazivali strah Korčulanima.
Ovdje , međutim, priče ne prestaju. Naime, lokalni povjesničar 19. stoljeća Petar Dimitri spominje hajku 1576. godine na čagljeve ,ali navodi da su Lastovčani „iz osvete“ ubacili na otok – vuka i vučicu !
Međutim, još jedna priča čini se da najviše „drži vodu“. Petar Giunio piše da je „čaglja dopremio na Korčulu ovdašnji kapetan jednog broda iz Afrike… „
Barem da je donio i pustio nešto korisnog, životinju poput zeca ili srnjaka…
Međutim, tim „kopnenim tragom čaglja“ pošao je s istraživanjem Franc Laska. Utvrdio je da su se čagljevi raširili na kopno,, doplivavši sa Pelješca i da su krenuli „uzbrdo“ prema unutrašnjosti!
Čagalj je kao dobar plivač doplivao i do Hvara i Mljeta.
Čini se da je najviše podataka o otočnom čaglju polučila posebna austro-ugarska ekspedicija princa Filipa Koburškog 1905. godine. Ekspediciju je vodio Kamilo Morgan .
Iz toga doba potječe i crtež čaglja, koji je predstavljen kao „i vuk “, korpulentan , sa čeljustima koje ulijevaju strah…
InfoCAP
( Slika čaglja je iz službenog izvješća K. Morgana bečkom dvoru )