Pred više od 90 godina Lovačko-ribarski vjesnik (broj 12 ) pisao je o lovačkoj etici, lovcima , njihovom ponašanju, bahaćenju, tzv. moćnicima kojima je „sve dopušteno“ u lovu.
U to davno doba pravi, etički lovac, čovjek blizak prirodi i divljači, bio je poštovan u krugu ostalih lovaca. Prije svega, bio je korektan u odnosu prema drugim lovcima, i divljači, u lovu nije nikad kršio etička načela i lovačke običaje. Što bi lovnik kazao takav bi se lovac toga i pridržavao – loviti divljač koju je lovnik odredio, okončati lov u određeno vrijeme, ulov donijeti sa sobom na zborno mjesto ,ako u velikim , skupnim lovovima nije bilo nosača divljači do odredišta.
Lovac je gospodin, bez obzira na položaj u društvu, titulu, posao koji obnaša , bez obzira da li lovi sa jeftinijom li skupljom puškom.
Prema pušci lovac se ne prepoznaje. To što je netko toga lovnog dana lovio sa „skupom“ puškom, čak i ručne izrade , pozlačenoj, sa gravurama, prizorima iz lova – ne znači sudionicima lova gotovo – ništa !
To je, zapravo, isključivo njegova stvar. Lov je hobi, a kakav je lovac vidi se po tome poštuje li divljač i lovce s kojima je u društvu i lovi.
U skladu sa lovačkom etikom i lovogovorom lovce sa visokim obrazovanjem ne treba dozivati titulom – sa „doktore“ ili „profesore“ i slično.
U lovu je dovoljno oslovljavati kolegu lovca njegovim imenom.
InfoCAP
