Muškarci su od samih početaka ljudske povijesti bili orijentirani na lov i ribolov, dok su žene u većoj mjeri do neolitičke (agrarne) revolucije bile okrenute sakupljanju samoniklog voća, bobica, korijenja i orašastih plodova. Bila je to nasušna potreba, jednostavno moralo se na neki način preživljavati. Sve to iz memorije današnjeg čovjeka nisu izbrisali kasniji razvoj obrta i trgovine, industrijalizacija, ni moderno doba, a naši stari nam još uvijek rado pripovijedaju kako su u fokusu njihova interesa bile razne ptice – kosići, drozdovi, šljuke, vrapci, fazani, sjenice, jarebice, divlje patke, guske…, zatim sisavci – zečevi, kune, lisice, tvorovi, srne, divlje svinje, pa čak i vukovi.
Kada govorimo o priobalju i otocima, pa i nekim drugim našim krajevima, na početku su za izradu lovačkih naprava korišteni prirodni materijali poput kamena, drva i životinjskih dlaka, a tek kasnije je uslijedilo osuvremenjavanje pa su u uporabu došli željezo, plastika, itd. Jedna od najstarijih tehnika zasigurno je tzv. ‘napinjanje ploča’, a ona se na Hvaru primarno koristila da bi se došlo do pernate divljači, ali i za lov na puhe čije meso još od Rimskog carstva do dandanas znači za pravu deliciju (Deorum cibus – božji zalogaj), a koristi ga se još uvijek naročito u mjestu Dol kod Staroga Grada – Farosa.
Naravno, ‘napinjanje ploča’ s vremenom je otišlo u zaborav, u Hrvatskoj je i zabranjeno, upravo zbog toga što su se tehnike osuvremenile. Hvarski kačaduri, čija udruga za sada broji gotovo 300 članova, se ne žale jer lovačkih delicija još uvijek ima iako su prema službenoj statistici u ovoj lovnoj godini, tj. do prije nekoliko dana, odstrijelili manje divljih svinja i pernate divljači nego u prethodnoj. No, zato je odstrijeljeno čak 490 zečeva (88 više nego u godini prije), a ni puhovi nisu bolje prošli, tih preslatkih ‘noćnih akrobata’ ulovljeno je 135 (86 više nego u ranijem razdoblju), ali nas je baš zanimalo kako se to nekoć odlazilo u lov i ribolov na škoju?
Takve ‘informacije’ potražili smo u knjizi ‘Divertimjênti i lavûri kroz godȉšće na Hvōrȕ’ (2021.), iznimno plodonosne autorice Marice Buratović iz Staroga Grada, u kojoj se ona iz mjeseca u mjesec prisjeća čime su se otočani još od davnina zabavljali i što su radili na Hvaru. Ti zapisi se, što je također veoma važno, odlikuju otočnim dijalektom koji obiluje izvornim, već donekle zaboravljenim vokabularom s ciljem da se novije generacije podsjeti na ljepotu našeg jezika koja je u tom njenom djelu posebno izražena.
▪ …Hlôdno je bîlo, u pȍje se mãlo hodȉlo. Gnjuôj se iz kȕćicih u lozijê gonȉlo. Kad slōnȅ nĩ bîlo, prũće se rȉzalo, mūlȉma i tovãrima dōvȁlo, kozȅ i uôvce se na pãšu vodȉlo ili u kȕćici kȉćen i gošćȉcon hrōnȉlo. Tȉčice: kosȉće, čarkȕše, zblavarȕše i šjȕke pod plȍču se lovȉlo. Kad bi bȕra zapūhȁla i gȍru osūšȉla, na korȉta se kobãtule stavȉjalo i bĩdne tȉčice vãralo. Vajãlo je tuô činȉt za prižīvȉt i mãlo mijẽsa okȕsit. Kačadūrȉ su po kãršu hodȉli, sa pasȉman i pȕškiman zijêce lovȉli.
Ako bi jedônpũt u dȅset gȍdišć snîg napô, ondȁ je zijẽc po gorȉ mãter iskô – piše u svojoj knjizi koja doista ima književnu, etnografsku, povijesnu i jezičnu vrijednost o ‘jenȏru’ ova istaknuta hvarska književnica, pjesnikinja i neumorna čuvarica otočne baštine.
Budući da nikad nismo čuli za taj jedinstveni izraz ‘kobãtule’ morali smo je upitati što je to ustvari, a ona nam odgovara da se radi o napravama koje su se izrađivale od konjske dlake iz repa mula ili mazgi. Na jednom kraju bi se napravila omča, a drugi privezao za neki čvrsti komadić drva (spice). ‘Kobãtulima’ se lovilo kad je bila bura i kad ptičice nisu mogle pronaći vodu. Stoga su se postavljale na korita s vodom, a njih prekrivalo granjem i ostavilo samo otvor gdje je bila omča ‘kobãtule’. Kosić bi provukao glavu da se napije, a omča bi ga stegla oko vrata. Drugi kraj ‘kobãtule’ se morao dobro pričvrstiti da ulovljeni kosić ne bi sve povukao i odletio. Lovci su postavljali veći broj takvih naprava i češće ih obilazili da bi skinuli lovinu.
▪ …I na rȉbe se hodȉlo, rȉbu lovȉlo da bi se famȅju prihrōnȉlo. U sũt mrôka lîgnje su se peškafôndon lovȉle, potezãčon su jõki muškî gȉre u mrȉžu prikȕpili, po kojĩ škarpunčȉć, sômjačica, knijêz, pȉrak i batovȉna znãli bi u mrȉžice zalūtȁt i glôvu izgubȉt.
Uglȁvnon su ženȅ po sîdrinima lȕpare lūpȁle i garcȅ kȕpile. Ča jȅ lîpo bîlo kad bi se na plȍču od špȁhera lȕpare posložȉlo i slôsno jȉlo. Nekȁ su sôlpe punȅ gȍvan bîle, sa gradȅlih su dobro niz gãrlo hodȉle – navodi teta Marica o životu kakav je bio u ‘vejãči’ na škoju i tako na jedan zaista dopadljiv način, kao i u ostalim svojim knjigama, zapravo ustrajno čuva otočni identitet i jezik, a riječ je o opusu koji je duboko ukorijenjen u tradiciji otoka Hvara što uključuje njenu poeziju na čakavštini, etnološka istraživanja, pa i gastro-kulturu.
PIŠE MIRKO CRNČEVIĆ, SPECIJALNO ZA INFOCAP
Naslovnica: Ova lovna godina obiluje zecom, a Zastražišćani su općenito dobri lovci – s lijeva na desno Andro Mateljan, Nikola Barbarić, Goran Marijan i Đorđi Barbarić (Foto_ Privatni album)
Književnica Marica Buratović i ravnateljica Općinske knjižnice u Jelsi Maja Vukić- predstavljanje knjige (Foto_ Mirko Crnčević)
Vinko Moškatelo iz Dola na otoku Hvaru – prezentacija ‘Napinjanja ploča’ (Ustupio Ivica Moškatelo)
Divljih svinja je ulovljeno manje nego prošle lovne godine, ali su zato posve zdrave i izvrsnog genoma – Dragoslav Huljić s veprom kod Bogomolja (Foto_ Privatni album)
Poznati hvarski kačadur Antun Vranković iz Svirača pored tradicijskog lovno-tehničkog objekta za lov jastrebova kokošara (Foto_ Mirko Crnčević)
