Sada kada oštra zimska bura polako posustaje, a led je, kako kažu u dolini, konačno ‘prebio’ raštiku i učinio je slađom, neretvanskim se kužinama širi miris koji mami i podsjeća na korijene. U jeku korizme, liska s raštikom postaje više od obroka – ona je ustvari ‘neretvanski bakalar’, simbol opstanka i tradicije. No, dok se tanjuri pune, nad močvarom ostaje visjeti teško pitanje: koliko dugo priroda može izdržati pritisak kojem je izložena? Trenutno je na snazi lovostaj, vrijeme mira za crnu ljepoticu, no prijepori o njezinoj sudbini ne utihnu čak ni kad se puške odlože u kut.
Između ‘javne tajne’ i statistike
Dok zaštitari prirode, predvođeni udrugom ‘Biom’ i njihovim stručnjakom Bolesławom Słocinskim, upozoravaju na šokantne brojke – procjenjujući da u Lijepoj Našoj zbog krivolova strada i do 50 tisuća jedinki tih ptica močvarica godišnje – s terena stiže drukčija jeka. Naime, Neretljani se ‘brane’, ističući da su takve brojke pretjerane i da liske još uvijek ima sasvim dovoljno. Istini za volju ranije su medijski stupci bili puni vijesti o uhićenjima krivolovaca, dok je posljednjih mjeseci vladala svojevrsna tišina. Međutim, mi se pitamo je li ona zaista plod reda u lovištu ili pak sve veće sofisticiranosti onih koji zakonu bježe pod okriljem noći?
Ćukanje: Izgubljena baština ili zabranjena metoda?
Jedno posebno poglavlje ove doista slojevite priče u kojoj se redovito isprepliću duboka tradicija, gastronomija i ekološka odgovornost svakako zauzima tzv. ćukanje na pisak. Ta tradicionalna metoda primamljivanja liske rano ujutro ili u suton dana dugo je bila na stolu zakonodavaca kao kandidat za nematerijalno kulturno dobro. Lovci su se zdušno zalagali da se taj običaj ozakoni pod kontroliranim uvjetima, no briselska pravila i stroge Direktive o pticama zasad su rekli svoje. Ćukalica je ostala u sivoj zoni – za jedne ponosna tradicija predaka, za druge nedopušten način izlovljavanja pernate divljači.
Put prema održivosti
Mi bismo rekli da se propisi, bez obzira na to koliko voljeli tradiciju, općenito moraju poštivati i to sve dok oni ne budu promijenjeni u redovnoj proceduri. Uglavnom, što se sadašnjeg trenutka tiče propisi su posve jasni: lovostaj je svetinja. Crnoj ljepotici sada treba potpuni mir za gniježđenje i razmnožavanje da bi močvarni rukavci po kojima je poznata dolina Neretve i iduće jeseni bili puni života. Jer, što bi delta zapravo bila bez prirodnog oglašavanja liske – tek prazno ogledalo neba u vodi.
Ključ opstanka
Naposljetku, istina o liskama vjerojatno leži negdje na pola puta između lovačkih priča i crnih statistika ekoloških udruga. Ključ opstanka nije u potpunom odricanju od običaja naših starih, već u poštivanju zakona prirode koji su stariji od svakog ljudskog propisa. Ako želimo da i buduće generacije znaju za okus jedne iznimno ukusne ptičje delicije s raštikom koja je ‘dobila po glavi’ od leda, moramo osigurati da liska ne postane samo motiv s razglednice, već da ostane živi gospodar neretvanske močvare.
Specijalno za InfoCAP Mirko Crnčević
Osobna iskaznica crne liske u našim vodama
▪ Znanstveni naziv: Fulica atra.
▪ Izgled: Potpuno crno perje s karakterističnom bijelom rožnatom pločicom na čelu (liska) i kratkim bijelim kljunom.
▪ Veličina: Doseže veličinu osrednje patke; tijelo je zdepasto, a rep kratak.
▪ Specifičnost: Na prstima nema plivaće kožice kao patke, već bočne plivaće opne (krpice) koje joj omogućuju izvrsno plivanje i ronjenje.
▪ Stanište: Plitke stajačice i sporotekuće vode bogate vegetacijom (tršćaci, šaš).
▪ Prehrana: Svaštojed – hrani se vodenim biljem, puževima, kukcima i manjim ribama.
▪ Status u Hrvatskoj: Stanarica (prisutna tijekom cijele godine), dok su populacije sa sjevera Europe selice koje kod nas zimuju.
▪ Zakonski status: Lovna divljač; lov dozvoljen isključivo od 1. rujna do 31. siječnja.
