Među mnogim lovačkim običajima, koje više-manje znamo , aktualni su još neki – mnogima nepoznati !
Naime, kada lovca poziva u skupni, organizirani lov kao gosta , lovo-ovlaštenik lovišta – lovac ne smije pitati – da li može sobom dovesti još jednog lovca. Poziv je upućen konkretnom lovcu, s razlogom ,te svojim pitanjem može lovo-ovlaštenika dovesti u neugodnu situaciju.
Ima nažalost i takvih koji će , na negativni odgovor, odnosno odbijanjem lovca, odgovoriti da ako ne može dovesti dotičnog prijatelja– lovca – da neće ni on doći.
Zbog takve neugodne situacije – pozvani lovac neka se ne nada skorom pozivu…
Običaj je da lovac lovcu ne posuđuje streljivo, ma koliko to zahtijevao onaj tko je ispucao svo streljivo u lovu. Ili ga nije donio dovoljno, pogotovo ako je posrijedi sitna divljač, ili ima takav „običaj“ da se „grebe“ sa uzrečicom „vratiti ću ti „, moleći Boga da mu prijatelj kaže – „ne moraš mi vratiti…“
Staro lovačko pravilo je da se nikome ne posuđuje lovački nož. Lovački nož je vlasništvo konkretnog lovca i nije ga uputno posuđivati. To je osobna stvar s kojom se lovac služi prilikom jela ,ili, ako je baš pravi lovački nož za rasijecanje divljači!
InfoCAP
