Jeste li u svojem lovačkom vijeku nazočili ( barem !) godišnjoj skupštini ili (čak) bili odabrani u nekom tijelu Skupštine? Sigurno jeste! A jeste li ikad promislili – zbog čega ste upravo vi zavrijedili dato povjerenje lovačkog auditorija? Naravno, umislili ste se da ste „dobri, da možete učiniti čudo, da ste, naposljetku, bezgrešni“. I lupnuli ste šakom po stolu promrmljavši, ili izravno ilustrirajući svoju početničku bahatost : Gospodo lovci, ja sam od danas ovdje vlast“?
Neki su na to reagirali „po naški“: pričaj ti priče, mi ćemo raditi kao i ranije, kao i do sada, još u stilu „bit ćeš tu dok nam odgovaraš“, dok pušeš u isti rog…
Mudriji član brzo uoči da su pojedina lovačka udruženja , koja su zapravo, bez nadzora rada -veliko lječilište bahatosti , i naravno, izvor bezgranične samovolje. Tzv. odgovorna osoba , zamislite , u nekoj manjoj udruzi, okruži se istomišljenicima, uvijek sjede na skupovima do njega, ulizice do kostiju…
A sve počiva na kesici kilograma- dva te proklete svinjetine. Ili na nekoj drugoj, sitnijoj privilegiji. Kad udruga nema para da bi se mogli pojedinci bahatiti, gleda se svaka kuna, ali i najsitnija usluga ili pohvala- mnogima znači jako puno, mnogo više od komada svinjskog mesa.
Podguzne muve oblijeću darivatelje, maltene im ljube ruke, uvijek za njih imaju riječi hvale. A oni, brate, po svome. Te gostovanje u jedno lovište, te u drugo lovište, te ako negdje kupe žive fazane radi zabave „starijih“ lovaca- glasača, da im tog pijevca maltene puste pred cijev, naravno, od isto tako „jakog“ prijatelja uzgajivača- dobro naplate – u zečevima, srnetini i masnim gozbama – zato što su ih kod njih kupili po visokoj cijeni. Makar fazančići bili živa nevolja…Ako tog jutra pade malo kiše – jadnici ne mogu ni poletjeti! Ali, to je za naše stare lovce, veterane…
Neka, oni su to zaslužili!
E, sad se nakon svega pitamo- što nam se to događa. A svo „gradivo“ smo prošli i naučili već davno. Ta nismo od jučer !
I svi sve znaju, ali svi odjednom izgube dar govora i sjećanja. Kad dođe gusto, nitko ništa ne zna. Naravno, lako je u dobrom biti dobar.
Za uzurpiranje ovlasti i prava kojih nemaju, snosimo svi krivicu. Nitko se živ ne može izuzeti. Isus je kazao, koliko se sjećamo : Tko nije grešan, neka prvi baci kamen „. I nitko ga nije , naravno, bacio“.
Uostalom, jedan stari lovac dobro je zapazio kada je kazao – svi smo krivi, svatko na svoj način – čitav izvršni odbor, uprava , ili kako li se već nazivaju, u našim redovima! A u isto vrijeme prodajemo pamet– da smo najbolji, da smo ovo ili ono, a ono iza nas – ogromna hrpa jada …Ima li smisla ikome na ovom svijetu pričati bajke za malu djecu što su , čime se bave i čemu doprinose lovci u Hrvatskoj ?
Koji su to i kakvi interesi!
Drugo je pitanje, možda čak i prvo – mogu li opstati lovačke udruge i dalje sa nedorečenim normama (posebno o vremenu trajanja mandata), kada na svakom koraku susrećemo gotovo jednake ili u dlaku jednake odnose i situacije . Umjesto da se počnemo baviti promjenama Zakona o udruženjima građana, mi se, odnosno oni, bave Zakonom o lovstvu.
Odgovorne osobe u lovačkim udrugama trebale bi odgovarati svojom imovinom , možda čak i garnitura odabranih da nas dalje ( ne ) vode. Kao što je nekad bilo, ali je bez objašnjenja eliminirano iz Zakona.
Na koncu- ipak nije baš sve tako crno. Samo treba odabrati i trasirati dobar put, jer nisu ,pak, sve udruge iste, u smislu rečenog. Ima doista i onih koje bi mogle biti primjerom reda i discipline, ali i gospodarenja . Na njih se, naravno, ovo ne odnosi!
Sjetismo se na koncu riječi starih komiških ribara. Srdela je odgojila generacije i generacije otočana. A kad bi komiški ribari vukli mreže da bi ih pretovarili u kašete (pajere) znali bi u šali, malo u zbilji reći : Riba smrdi od – glave !
Šta mislite- ima li u tome zrno istine?
I kad je najteže- uvijek ima nade. Jer On sve vidi ! Nadamo se – nakon oblaka i kiše- ipak će svanuti sunce …( Post nubilum febus ).
InfoCAP
