Počastili smo se , svi skupa, u splitskome Consulu. Motiv godišnjeg okupljanja razložan je : „Bajina bojna“ , naziva zaostalom još iz nekih drugih vremena, uspješno je okončala godinu. Ne lovnu, nego godinu dana rada u lovištu. Za to vrijeme tugarska momčad puna volje i elana promjenila je fizionomiju državnog lovišta „Šibenik – Vrgorac“ kod Vrgorca.
Dani rada i ponosa učinili su zasigurno svoje. Radišna momčad uhvatila se dobrano posla, izglancali su lovište do usijanja, čitavu godinu donosili hranu divljači, kako ljeti (osim hrane donosili su i pitku vodu ) tako i kada je zahladnjelo. Lovnik Miljenko Barić Baja veli da divljači nikad nije ništa falilo.Ni tičjeg mlika.
Na mjesto starih, već dobrano od vremena dotrajalih visokih čeka, podigli su i uredili posve nove. Sa novim izgledom, čvrstog materijala kakav se uklapa u vizije Malog i Velikog Šibenika. Arhitektura same pirode, kamen na kamenu- i eto ti čeka ! Remek djelo njihova uratka je , svakako, visoka čeka na Velikom Šibeniku, ogranku moćnog Biokova. Čeka se, kako bi rekli novinari – apartman sa pet zvijezdica , sa svim sadržajem, idealno uklopila u ambijent ovog kamenitog dijela lovišta.
U njihovu čast, u slavu jedne nove pobjede, kakva se rijetko viđeva u lovištu,za pripadnike proslavljene ( u lovištu ) „ Bajine bojne“ organizirana je blagdanska večera…
Momci sve, odvažni, reklo bi se, junaci rada.A koliko su oni bili junaci radeći u lovištu- toliko se je iskazao i meštar kulinarstva na pjatu, mladi i perspektivni Ante Čatlak. Prvi kuhar rečenog Consula…
Ovo nisan jija dvadeset godina, primjećuje za gozbenim stolom u hotelu nakićenom svečarskim svićama i ukrasima za blagdan prvi lovac Ante Bartulin…Ovo su naši stari jeli, žitelji Podmosorja, prije 400 godina! Ni više ni manje…
A ja nikad u životu nisam čuo za juhu od ječma, sa fetama pancete i suvoga mesa, javlja se puno mlađi lovac, odlikaš rada,otkrivši da je kuhar Ante pogodio u sridu – za zvijezdu večere bogatog menija odabrao je baš krepku gustu juhu od ječma sa povrćem koje su naši stari jeli prije više stotina godina i koja je, u vrijeme gladi i nestašice prehranjivala čitave obitelji.
Kao što je nekada srdela hranila Komižu,a liska Neretvane, tako su se žitelji Podmosorja hranili ječmom. Starovinsko jelo postalo je hit večere!
Gusta juha danas je specijalitet. Od nekadašnjeg jela siromašnih, sada izazovno jelo,okrepljuje, oživljava, grije , okrepljuje, priča meštar Mali Ante. Kamo sreće da današnji meniji počinju sa ovom juhom. Povratkom korijenima…
Drugo jelo spravljeno po receptu Ante, čije su majstorije Tugarani objeručke prihvatili svakako je – nevjerojatn ukusan, bezobrazno odličan ,teleći rižot! Nitko mu nije odolio, mekan , ukusan, vještinom kuharskog odličnika odabrana teleća plećka, kojom dominiraju meditarski, bolje, dalmatinski začini. Prvi među jednakima je lovor, lovorov list.
Poslije predaha od kojih dvadesetak minuta, nakon ćakule o proživljenim lijepim trenucima u lovu na red je došao odojak pečen na neobičajen način – u „vreloj“ pećnici , gdje ga je Ante mazio i pazio , okretao čas lijevo, čas desno, zavijenog u folije.
Bija je, izvadivši ga vani i donoseći na stol – kao cukar !
Mekano meso, hrskava kožica. Slastan i masan. Rekli bi ljubimci pečenog odojka na ražnju, bolji je nego kada se vrti dva sata …Poput čipi-čipsa. Vrhunski, majstorski dotjeran, sa krompirićima iz škrovade , koji, onako, mirišljivi ,golicaju .
Uz odojak su sestre Podrug ponudile kao prilog – kiseli kupus „na pola kisel“ iz domaće radinosti „made in Dicmo“. Nije , naravno, falilo, suvoga mesa, tek malčice prosušenih rebaraca i bunceka.
Odojak iz Antine peći, popraćen kiselim kupusom i slasnim suhim, uz Dionizijeve kapi, bio je zvijezda lovačke večere lovačke momčadi sa Tugara.
Tako se počastila „lovačka bojna“ iz Tugara, tako blaguju lovci žuljevitih dlanova .
Dabogda se za blagdanskim stolom našli i dogodine. Zeca mi, bit će kako se dogovorimo. I kako smo zaslužili. A jesmo, bogme, sada , a i dogodine ćemo.
206 3 minutes read