Čitavo jedno stoljeće proteklo je otkako su srne udomljene na splitskom Marjanu ,zahvaljujući maru i skrbi splitskih lovaca i društvu „Marjan“. Na Marjanu je 1925. godine udomljena srneća divljač, da bi već uskoro postao bogati rezervat fazana, jarebica ,poljske i kamenjarke, a čak su se uzgajali udomljeni – američki divlji purani.
U to doba procvata Marjan se , oaza raznolike lovne divljači, mogao izjednačiti i konkurirati čak izrazito lovačkom lovištu „Zelendvor“ ,„Opeka“ i „Komar „ kod Varaždina. Oni su, zapravo, pod upravom grofa Marka Bombellesa i njegovih nasljednika slovili kao najatraktivnija vlastelinska lovišta u tadašnjoj Hrvatskoj.
Divljač je tijekom vremena pričinjavala štete na poljoprivrednim kulturama na južnim obroncima Marjana. Lovci u se pobrinuli da protegnu žičanu ogradu oko dijela Marjana , stvorivši veliki rezervat okružen sa 4000 metara žičane ograde visine dva metra!
Varoški težaci doživljavali su u početku Marjan kao atraktivnu lovačku baštu.
To je trajalo sve do momenta kada se je ograda srušila i kada su srne mogle slobodno išetati na njihove parcele. Tada su se pobunili zahtjevajući od nadležnih vlasti da se srneća divljač premjesti na drugi, prikladniji lovni teren. Posljednje srne uhvaćene su i prevezene sa Marjana u Splitsko polje 1962. i 1963. godine gdje im se izgubio svaki trag.
Osim srneće divljači, kojoj je Marjan bio prikladno stanište, udomaćili su se divlji kunići koji su pobjegli iz Zoološkog vrta. Naselili su se na najpogodnijoj poziciji, južnim padinama Marjana , među gustom brnistrom, i drugim raslinjem na Bambinoj glavici, gdje su živjeli skrivajući se u rupama i podzemnim hodnicima. Kako su pravili štete , splitski su se težaci pobunili i tražili da ih vlasti zaštite od tih četveronožnih štetočina.
U posjedu smo rješenja Odjela za unutarnje poslove Kotara Split od 17. 9. 1963. godine kojim dopušta, pod određenim uvjetima, organizirani lov na divlje kuniće „rupaše“ na predjelu Meja , južno od Marangunićevog šetališta.
Splitski lovci morali su loviti u grupama po njih deset i to određenih dana do 7 odnosno 9 sati kroz jutro kada nije bilo šetača.
Sa tim hajkama preostala divljač Marjana – divlji kunići i ponegdje gdje- koji fazan – bili su posljednji koji su iščezli sa Marjana, kojima su se desetljećima ponosili Splićani i splitski lovci.
Trofejni rogovi srnjaka pobrali su najviše medalja na svjetskim izložbama lovačkih trofeja.
InfoCAP
