U Lici, odnosno ličkosenjskim lovištima nastala je panika zbog sve učestalijih napada čagljeva. Ova zvijer, niti lisica niti vuk, postala je prava napast u lovištima, kada napada i kolje sve do čega se dočepa te su lovci opravdano zabrinuti njegovom pojavom i populacijom koja je već toliko narasla da je postala stvarno prijeteća za divljač.
Čagljevi su se , sudeći po svemu, raširili na lička lovišta sa zadarskog zaleđa. Prema znastvenoj studiji Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva, u ovom dijelu Dalmacije , zadarskom zaleđu i Ravnim kotarima, gdje se doselila i razmnožila kolonija čagljeva , njihovu množenju i širenju na nove terene pogoduju otvorena odlagališta otpada i sve veći broj stoke , napose ovaca , koje su, po uzoru na Lošinj i Cres najčešći jelovni specijalitet za gladna čagljeva usta.
U nedostatku animalne hrane čagljevi jedu plodove, pa su tako snimljena dva čaglja lovačkom kamerom kod visoke čeke u Lici ( poznatog lovca na krupnu divljač !). Iz snimljenog fotozapisa vidi se da su čagljevi „nešto krupniji, veći i snažniji“, što ,inače nije baš svojstvo tipične dalmatinske populacije, napose otočnih čagljeva. Čagalj je , inače, nalik lisici, prosječne težine 10 do 13 kg, po stručnim izračunima,ali se također navodi da mogu „potegnuti“ i do 21 kg !
Doduše, to su već rijetki, prorijeđeni primjerci,ali je činjenica da se ipak odstrijele takve težine. Upravo ova dva čaglja pod ličkom visokom čekom mogu potegnuti na vagi i dvadesetak kilograma, što, s jedne strane otvara pitanje o podrijetlu takvih čagljeva, ili se naprosto veoma dobro hrane u ličkim lovištima na obilatoj trpezi pa dobijaju na težini.
Par čagljeva kod čeke došao je na hranilište gdje su lovci ostavili kukuruz. Čagljevi su, inače, veoma dobro poznati kao svejedi, sve im prija što je u prirodi, od divljači, biljnih plodova pa do ,ako im se prohtije radi promjene menija i – morskih školjaka !
Prvi siguran zapis o pojavi čagljeva kod nas datira iz 1491. godine sa Korčule kada su ga, po nekim podacima, udomili pomorci donijevši ga u kavezima iz Afrike. Otada pa do danas, poslije toliko stoljeća, još uvijek je stanovnik Pelješca i kopnenog dijela dubrovačkog i stonskog primorja. Sa Korčule ga je pomeo štenećak još davnih godina i otada se nije oporavio.
INFOCAP
