Risa jedino može spasiti bogat jelovnik,a ne introdukcija
U emisiji „Hrvatska uživo“ (19. srpnja ) rečeno je da je u tijeku izrada Međunarodnog projekta za revitalizaciju risa, kojega bi financirala Europska unija. Nositelj projekta bila bi Slovenija, a sudjelovale bi još Italija, Slovačka, Hrvatska i Rumunjska. Nismo sigurni da li je rečeno da bi se tim projektom unijelo 14 pari ili jedinki, a u Hrvatsku bi se unijela 4 para ili jedinke do 2024. godine.U tijeku emisije niti jednom riječi nije spomenuto unošenje „hrane“, odnosno plijena – divljači – za udomljenog risa.
Zbog čega se barata sa neistinom da je parenje u srodstvu jedini razlog za smanjenje brojnog stanja risa u našim lovištima, postavlja se pitanje nakon što su mnogi lovci,ali i lovni stručnjaci pomno pratili ovu emisiju i koji o svemu imaju drugačije mišljenje i stav na osnovu iskustvenih podataka i činjenica .
NAŠ RIS JE IZ KOČEVSKOG ROGA
Da se podsjetimo, iz Karpata (Slovačka) 1973. godine tri para risa ispuštena su u Kočevski rog u Sloveniji. Na prvoj godini nakon ispuštanja stradala je jedna ženka. Praktično, od dva para ovaj se ris proširio za deset godina iz Kočevja preko Gorskog Kotara, Velike i Male Kapele, Velebita, Ličkog sredogorja, Plješivice do kanjona Une.
Da ima genetske podudarnosti je sigurno, jer su i uhvaćeni risovi dijelovi familije (brat i sestra, majka i sin). To najbolje znaju oni koji su ih ulovili. Kako to da im nije tada smetalo parenje u srodstvu, kada su se tako brzo širili od mjesta ispuštanja.
Plijen je bio lako uhvatljiv, a i bilo ga je u izobilju. Ris se iz Kočevskog roga nije širio prema Alpama, a i onaj unešen u Alpe je istrijebljen. Pitamo se, kako to da se od dva para proširio, a sada se ne može širiti od 20 do 30 parova, koliko ih po procjeni ima u Hrvatskoj. Razlog je jednostavan : Nema plijena! Ukoliko ovaj projekt ne sadržava unošenje dodatnog plijena, onda Hrvatska stvarno nema razloga da u njemu sudjeluje.
ZAŠTITA U NACIONALNIM PARKOVIMA
Ovaj projekt se trebao odnositi na Alpe, a u projektu trebaju sudjelovati Slovenija, Austrija, Italija, Švicarska i Njemačka. Kod nas će sigurno doći iz Slovenije, bez obzira na žilet-žicu, toliko da osvježe krv, ako je svoju glavu ris ne ostavi na žici.
Već smo ranije navodili da treba skinuti zaštitu sa risa i uvrstiti ga u lovnu divljač. Te da je dovoljna zaštita u nacionalnim parkovima Risnjak, Plitvička jezera, Sjeverni Velebit, Paklenica i Krka.
Nastupila je oštra reakcija iz Veterinarskog fakulteta „tko to radi o glavi risa“. Ali, unatoč svemu, danas je ris dotrčao do obale Neretve , pa je stigao i na poluotok Pelješac!
Kako to da mu nije dovoljna zaštita u nacionalnim parkovima? Kada se u zemljama gdje je izvršena reintrodukcija susreću sa problemom porasta dvopapkara, jer im čine štete na flori.
Istraživajući populaciju risa u Italiji, Raffaello Giannini naveo je kako su „velike površine nacionalnih parkova i zaštićenih površina, gdje je zabranjena lovna aktivnost, omogućile naglo povećanje brojnog stanja divljih svinja, srneće divljači, jelena lopatara, muflona i običnog jelena“ (Šum. List, 7-8/2010).
BIOKOVU PRIJETI OPASNOST
Umberto Zamboni iznosi da je divokoza (Rupicara rupicara) životinja planinskih čistina i stjenovitih padina na gornjoj granici šumske vegetacije. Povećanjem populacije evidentirano je u drugoj polovici dvadesetog stoljeća širenje ove divljači u niže šumske predjele. U Južnom Tirolu i u provinciji Trento, gdje je u posljednjih dvadeset godina odstrel povećan sa 600 na 3000 grla. Da se divokoza širi na staništa srneće i jelenske divljači, navodi da je još naglašenije širenje u njemačkom dijelu Tirola. Divokoze su, kao i ostali dvopapkari, vrsta u porastu brojnog stanja na području Alpa. Brojno stanje povećalo se od 80.000 na 140.000 jedinki (podaci INFS 2000). U provinciji Trento u posljednjih 40 godina populacija je od 3.000 povećana na 25.000 jedinki. Autor navodi kako bi trebalo koristiti iskustva Bavarske i Austrije za divokoze koje žive u šumi, gdje se često provodi radikalan odstrel, bez obzira na spol i starosnu strukturu (Šum. list 7-8, 2009).
Kako to da u našim nacionalnim parkovima nema porasta brojnog stanja dvopapkara- postavlja se otvoreno pitanje. Divokoza na Risnjaku i Sjevernom Velebitu jedva da se održava, a o rastu populacije nema ni govora.
Uspješan rast populacije na Biokovu sada već opada kada je stigao tamo vuk, a sigurno će biti desetkovana dolaskom risa. Ovakvom zaštitom kakva se sada vodi kod nas, nestankom divljači nestati će i ris.
GDJE NEMA DIVLJAČI , NEMA NI RISA
U planu upravljanja risom u RH 2010. – 2015. ističu da je pad brojnosti dvopapkara, poglavito srneće divljači, kao glavni izvor hrane risa, jedan od najvažnijih razloga koji dovode do nestanka risa. Mi bismo dodali – poslije svega rečenog – dodao je to i jedini razlog smanjenja njegove populacije.
Često se čuje i na okruglim stolovima kad se raspravlja o toj karizmatičnoj zvijeri, kako treba povećati populacije divljači koja služi za prehranu zaštićenim vrstama. Međutim, nikada nitko ne predlaže rješenja kako doći do tolikog broja jedinki za prehranu risa. Ako tome dodamo vuka, medvjeda, surog orla, bjeloglavog supa, gavrana, lisicu, čaglja, pa i druge predatore, onda se čini da osigurati svima prehranu u mesu je nemoguća misija. Kako to da Plan upravljanja risom nije predvidio i usmjerio novčana sredstva za povećanje broja plijena…
Predlažemo da se na našu velebnu planinu Velebit, koja je sada pusta, pokrene akcija nabave i ispuštanja divokoza. U području Alpa u stalnom su porastu dvopapkari gdje uveliko ugrožavaju i obnovu šuma. U šumskim predjelima gdje se sve više nastanjuju divokoze, često se provodi radikalni odstrel, bez obzira na spol i starosnu strukturu, kako bi se smanjila populacija. Tamo nema ni vuka ni risa. Kod nas je obratno, porast je predatora, a smanjenje dvopapkara.
Nestankom divljači nestati će i risa, ma koliko god ga ispustili u prirodu. Nismo protiv projekta,ali jednako tako osigurajmo sredstva za proširenje plijena, pa će se ris oporaviti i bez unošenja .
Đuro Sovilj, dipl. ing. šumarstva
( Preuzeto iz Dobre kobi, broj 191 / kolovoz 2017. )