Šumski požari, najveća katastrofa za divljač i biljni pokrov, dalmatinska su lovišta pretvorila u spaljenu, bezživotnu zemlju

Požar je pojava nekontrolirane vatre i njezino širenje šumom, šumskim i poljoprivrednim površinama. Požar nastaje ako se ispune tri uvjeta (tzv. požarni trokut): prisutnost goriva, priticaj kisika te dovoljna inicijalna temperatura.U studiji FAO iz 1975. godine izdvojena su tri najugroženija područja: Sredozemlje, jedno od tih, još su područja afričkih savana i srednjoameričkih borovih šuma. Najčešći prirodni uzrok požara je udar groma. Ostali požari nastaju čovjekovim djelovanjem. Prema nekim autorima, samozapaljenje u prirodnim uvjetima nije moguće.
Za dobar uspjeh borbe protiv požara, vrlo važne su dobre preventivne mjere, zatim pripremno stanje i na kraju dobro organizirano neposredno gašenje.

Od svih elementarnih nepogoda, požar najnegativnije djeluje na divljač. Za vrijeme suše u mogućnosti smo dovoziti vodu i održavati pojilišta. Za vrijeme poplava divljač se sklanja na viša područja i nakon povlačenja vode se vraća.
Za vrijeme jakih zima i velikih snjegova, divljači izlažemo hranu, raličimo do hranilišta i održavamo mir u lovištu.
Međutim, požar uništava stanište divljači i ono što nije stradalo u požaru i pobjeglo, nema se kuda vratiti.

Požarom je uništena sva vegetacija. I ono što se čini još zeleno, sigurno je stradalo, jer kambijalni sloj njegove stanice ugibaju pri temperaturi od 54C u roku od desetak minuta. No, pri većoj temperaturi to se događa i prije. Kambija (L. cambia) vrsta biljnog tkiva oko korjena debla i grana drvenastog i zeljastog bilja između same stabljike i kore.
Posebnu pozornost zaslužuje proučavanje utjecaja požara na fizikalna svojstva tla, te proučavanje pedoloških uvjeta na obnovu vegetacije. Često požar jako smanjuje plodnost tla, a nerijetko u sprezi s erozijom vodi i njegovom potpunom razaranju.

Kad požar razori organsku materiju, nehlapljivi sastojci ostaju u obliku pepela na površini mineralnog tla. Oborine nose rastvorljive materijale u tlo. Dio toga se zadržava u površinskim horizontima, dio odlazi u dublje slojeve ispod dosega biljnog korjenja, a dio nepovratno odlazi iz tla ocjednim vodama.
Gubici hranjiva ispiranjem mogu biti mali, ako se na tlu brzo razvije vegetacijski pokrov. Požari obično smanjuju kiselost tla i to zbog pretvaranja jednog dijela organske materije u pepeo, a možda i zbog raspadanja minerala u tlu.

„U jednoj izgorjeloj šumi alepskog bora na Pelješcu, na rendzini povrh dolomita, erozijom je odnešeno (od 10. rujna 1979. do 15. siječnja 1980.) 5 – 11 mm tla, što prosječno iznosi oko 100 t po 1 ha“ (Šum. enciklopedija).
Sve su to razlozi zbog kojih opožarene površine treba što prije ozeleniti.
Lovačke udruge na opožarenim područjima treba osloboditi zakupnine, a one ta sredstva trebaju iskoristiti u podizanje jednogodišnjih i višegodišnjih remiza.

Okolne lovačke udruge bi trebale smanjiti planove odstrijela kako bi se divljač vraćala i širila na opožarena područja. Pozivanjem lovaca u goste sa opožarenih područja u okolna društva / udruge može doći do povećanog odstrijela, što nije dobro. Dakle, može se u znak dobre volje prema susjedima stvoriti još jedan, dodatni problem, lov divljači koja se uspjela sakriti i pobjeći od vatre!

Dok se ne stvore ili ne naprave prehrambeni uvjeti na opožarenim površinama, divljač tu nema što tražiti. Ne treba tamo unositi divljač ni iz drugih lovišta ni iz umjetnog uzgoja. Kako će se opožarene površine brzo obnavljati, zavisi o vlasniku zemljišta. Lovci u tome mogu pomoći, kako bi se opustošena lovišta što prije obnovila.

( Više u Dobroj kobi broj 192 / rujan 2017. )